Neradno za Praznik rada

Ministarstvo rada i socijalne politike Federacija BiH je obavjestilo javnost kako je “Zakonom o praznicimaâ” određeno da je 1. maj – Međunarodni praznik rada te da se slavi dva dana – 1. i 2. maja.

U nastavku pročitajte tekst Gojka Berića povodom Praznika rada.

Praznik radaNe volim praznike jer mi se učini da život tada stane.

Čak ni Prvi maj, dan kad se slavi ljudski napor zvani rad, dakle ono što je, prema marksističkoj teoriji, stvorilo samog čovjeka. Naprosto, ne posjedujem sposobnost da oponašam masu ni u čemu, pa ni u njenom prvomajskom raspoloženju, mada je to dobar praznik. Večeras će širom Evrope biti zapaljene velike vatre, kao ritualna uvertira u sutrašnje radničke parade sa buketima crvenih zastava. Nekad je tako bilo i kod nas. Jugom se Prvog maja orila pjesma “Da nam živi, živi radâ”. Ali, naš je svijet u međuvremenu izgubio vezu sa samim sobom, sa svime što je bilo juče, dobro ili loše, pa i sa Međunarodnim praznikom rada. Sutra će taj izgubljeni svijet, ne bude li kiše, pohrliti u prirodu, na teferič oko bosanskih rijeka, uz ražnjeve, roštilj, toplo pivo i harmoniku. Smeće koje će Sarajlije ostaviti za sobom na Vrelu Bosne pokupiće neko drugi, možda neki skauti iz inostranstva.

Nekada, dok su iluzije još trajale, i sam sam bio poletni propagandista radničke klase. U to ubrajam i seriju reportaža o bosanskim rudarima, herojima rada, koju sam objavio u ovom listu (Oslobođenje). Abdurahman Babajić, Nikola Škobić, Risto Mijatović, Edhem Škorić, Stjepo Vidović… Svi su već mrtvi i zaboravljeni. Sa Babajićem sam razgovarao u njegovoj kući na periferiji Tuzle. Ležao je na krevetu u jednoj sobici, okružen o zidove obješenim medaljama, odlikovanjima, plaketama i uramljenim isječcima iz novina, i umirao od raka. Aliju Sirotanovića, najčuvenijeg od njih, sreo sam u Brezi. Bio je petak, pijačni dan, kiša je lila kao iz kabla. Sjedili smo u maloj, skromnoj kancelariji Muniba Imamovića, direktora Veleprometa, gdje mi je Alija, u dugom zimskom kaputu, sav mokar od kiše, pričao o svojoj rudarskoj slavi.

Tada je sve poticalo iz Moskve, pa i inicijativa da se u zemljama socijalizma pokrenu akcije obaranja rekorda u privredi. Najatraktivnije je bilo takmičenje u kopanju uglja. Poljski režiser Andžej Vajda snimio je antologijski film na temu socijalističkog udarništva pod naslovom “Čovjek od mermera”. Film govori o TV novinarki koja rekonstruiše život jednog udarnika u brzom zidanju u Poljskoj i koji usred priče nestaje. Baš kao što su nestali junaci jedne utopijske epohe.

Aleksej StahanovNajpoznatiji sovjetski rudar u to vrijeme bio je izvjesni Aleksej Stahanov. Dvoboj sa ovim Rusom odredio je sudbinu Alije Sirotanovića. Alija je za tu priliku napravio posebnu lopatu, kasnije nazvanu “sirotanovićka”, na koju je moglo stati 50 kilograma uglja. Tog “istorijskog” dana, 24. jula 1949, rudar iz sela Trtovići kod Breze oborio je rekord Stahanova, iskopavši u jednoj smjeni 152 tone uglja.

Bilo je to vrijeme Rezolucije Informbiroa, pa je vijest iz malog bosanskog gradića prohujala cijelom Jugoslavijom i bila protumačena na jedino ispravan način: Tito je pobijedio Staljina! Alija Sirotanović je tada postao živa legenda, simbol pregalaštva radničke klase, ideološke kičme režima. Njegov lik se našao na novčanici od deset dinara, odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada, dobio je nagradu AVNOJ-a i bezbroj drugih priznanja i odlikovanja. Umro je u 76. godini, baš u maju, negdje pred rat, kad se u Jugoslaviji nacionalizam rasplamsao svom silinom. Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Zabranjeno pušenje posvetilo mu je pjesmu pod nazivom “Srce, ruke i lopata”.

Zabranjeno Pušenje – Srce, ruke i lopata
[audio:http://protest.ba/v2/audio/srcerukelopata.mp3]
download mp3

Alija SirotanovićAlija je tako simbolično nadživio cijelu plejadu jugoslovenskih političara, mada sam čuo priču prema kojoj su i on i njegov podvig bili izmišljeni. U Brezi je, naime, postojao čovjek koji je, poput hiljada drugih, od bivšeg režima dobio sve što se moglo dobiti, da bi nakon pada komunizma pretrčao u redove SDA. Taj je konvertit postao ratni načelnik Općine Breza. Bojovnik nove demokratije, dotični je gospodin išao po Brezi i, navodno, uvjeravao ljude da Alija Sirotanović nije ni postojao, te da su ga izmislile komunjare.

Alija Sirotanović je, naravno, postojao. Njegov kopački podvig, kao i njegova urnebesna ideološka promocija, danas djeluju dirljivo naivno. A što je najparadoksalnije u Alijinoj slavi, stvarni rad nije u tom režimu nikada bio na cijeni. Jugosloveni su živjeli nezasluženo dobro zahvaljujući isključivo kreditima sa Zapada. Ali danas je stanje još poraznije: pojam radnik izbačen je iz upotrebe i zamijenjen pojmom uposlenik, a sam rad potcijenjen do poniženja. Tajkunizacija, prijatelju! Nema to veze sa famoznom tranzicijom. Prođi ovog prvog maja ulicom, ponesi crvenu zastavu i zapjevaj “Da nam živi, živi radâ”. Svi će misliti da si prolupao.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *