Categories
Izdvojeno Susreti i zbivanja

Nermin Čengić: Došao je ko je morao

Došao je svako ko je morao doći, svako ko je svjestan vladavine gluposti, svako kome je jasno da idiokratija i fašizam svakodnevno uzimaju svoj danak, svako ko je već na izmaku snaga u nastojanju da sebi i svojoj djeci obezbjedi miran i normalan život u ovom gradu, u ovoj zemlji, koji neće biti uslovljen bilo kakvom diskriminacijom i strahom od maskiranih kretena.

Normalna manjina (Sarajevo, 2. februar 2014, foto: Nermin Čengić)
Normalna manjina (Sarajevo, 2. februar 2014, foto: Nermin Čengić)

piše: Nermin Čengić

U glavnom gradu jedne male zemlje na brdovitom Balkanu, potrefilo se da pri susretu prvog i drugog mjeseca 2014. godine, po drugi put bude održan queer festival MERLINKA. Projekcije zanimljivih filmova i interesantne diskusije planirani su s ciljem da se u gradu, koji je već godinama u kataklizmičnoj fazi, začne povratak normalnosti i utemelji mjesto za sve pod nebeskim svodom. Da se povrati ono po čemu je taj grad bio prilično poznat u nekim, već prevaziđenim, danima nikad prežaljene slave. Ali, da tako ne bude, da jedna dobra i potrebna ideja bude osujećena pokušalo je dokazati tuce maskiranih nasilnika, koji su drugi dan festivala odlučili svoje veče provesti u razbojništvu. Na trenutak se činilo da su uspjeli u svom naumu, jer su uspjeli zaustaviti program jedne večeri. Ali, već sutradan su pobrisani rezultati tog ludila, kada su neki drugi ljudi bez ikakvih maski došli pružiti podršku životu, zajedništvu i razumijevanju čak i onog što se u prvi mah čini nerazumljivim. Treba primjetiti i da potonje okupljanje jeste bilo masovno, ali i nedovoljno. Jer, u gradu koji ima gotovo pola miliona stanovnika, stotinjak ljudi na jednom događaju, koji bi trebao da definiše otpor (i) fašizmu, čijim tekovinama se ovdje voli podičiti o značajnim datumima, nije ni približno dovoljno da bi se stalo ukraj pošasti koja nas uporno proždire. Sve nas. I njih. Posebno njih iako toga baš nisu svjesni.

Moguće je pretpostaviti kako se svo sranje i nepodopština nemoći i besmisla u današnjem Sarajevu ne da u dovoljnoj mjeri vidjeti ukoliko se posmatra svana. Moguće je i da ljudima koji dolaze da svoje novogodišnje slavlje podijele na ulicama olimpijskog grada nije jasno ono što svakodnevno viđaju oni koji se, živeći u Sarajevu, redovno susreću sa različitim oblicima diskriminacije. To bi mogao biti razlog nečijeg čuđenja da se jedan u većini civilizovanog svijeta uobičajen događaj poput queer festivala pokuša razbiti najprimitivnijim oblikom fašističkog nasilja. Ali, tako nešto nije iznenađenje, može se reći da je sasvim očekivano u gradu koji je već pretrpio sličnu katastrofu pameti prije šest godina, kada je na samom početku slične manifestacije, razularena gomila pobješnjelih ludaka hrlila linčovati ljude u samom centru slavne metropole. I tada, zbog nerazumijevanja različitosti, neprihvatanja mogućnosti drugačijeg. Tada su uspjeli.

Ovaj put je počelo gotovo idilično. Na filmske projekcije su prvog dana festivala došli ljudi koje je zanimala ponuda. Za drugi dan je bila predviđena zanimljiva otvorena diskusija na temu ‘Transeksualnost u tranziciji’, ali tog dana je na scenu ponovo stupilo ludilo. Strah od nečega po svoj prilici nerazumljivog plitkoći uma čiji je doseg srušiti, prebiti, arlaukati, uplašio je one koji misle da je njihovo pravo nametati što požele ili im se naredi da moraju želiti. U tom drhtanju okupila su se desetorica maskiranih budala što u besmislu svojih života nađoše za shodno i neophodno kako da se obračunaju sa ličnim strahovima tako i da ispune želju nalogodav(a)ca da se poremeti jedan događaj od bazne važnosti za razumijevanje, prihvatanje i suočavanje ljudi sa samima sobom. Za razliku od žrtava ovog besmislenog nasilja, maskirani nasilnici nisu bili spremni da se suoče sa samima sobom i svojom neshvaćenošću pa su se krenuli na ljude što svoje nedoumice rješavaju razgovorom i diskusijom, pronalazeći smisao u nastojanju da sebe kultivišu, obrazuju, shvate, saznaju i, na koncu, organizuju događaj preko kojeg će pozvati i druge na kultivisanje, obrazovanje, shvatanje, saznavanje.

Naravno, bilo je očekivano da će se u kompletnoj nesređenosti slomljene stvarnosti pojaviti nasilnici koji nisu spremni da se suoče sa strašnim baukom pameti i promišljanja, postupajući krajnje glupo i neodgovorno prije svega prema sebi, a zatim i prema društvu kojem se nameću očajnim odabirom uzora. To je trebalo biti očekivano i policiji koje u trenutku napada nije bilo na vidiku. Zapravo, u situaciji društvene pogubljenosti nikome ko želi da vidi ne može biti neočekivano da će se zlo (ponovo) ispoljiti, jer, ako ništa, s druge strane nema ravnopravnog suparnika koji je posljednjih godina potpuno rastočio svoju žestinu na međusobne podvale i podmetanja. Zlo je ostalo dosljedno u svojoj nakani i zašto bi bilo iznenađenje da se ispoljilo na temeljnoj stvari koju ne može podnijeti. A poznato je da dijalog nikad nije bio drag fašizmu.

Ipak, treći i završni dan festivala protekao je u solidarnosti. Normalna, misleća manjina onih koji žive u gradu na Miljacki je, uz više nego primjetno prisustvo policije (jer nikad se ne zna), odlučila svoje nedjeljno popodne (ako i nisu planirali ipak) provesti u sarajevskom art-kinu Kriterion i pogledati završnu projekciju u sklopu queer festivala MERLINKA, dajući svoj doprinos želji i nastojanju neopisivo potrebnog povratka normalnosti u ovaj razbucani grad, ovu rascjepanu zemlju. Istina, tu nije bilo mnogih blaziranih zagovarača poštivanja ljudskih prava, koji iz njima poznatih razloga ili nemogućnosti da svoje prstiće odlijepe od tastatura, nisu našli za shodno da se pojave i pretoče svoje virtualne jadikovke u podršku fizičkim prisustvom. Ali, došao je svako ko je morao doći, svako ko je svjestan vladavine gluposti, svako kome je jasno da idiokratija i fašizam svakodnevno uzimaju svoj danak, svako ko je već na izmaku snaga u nastojanju da sebi i svojoj djeci obezbjedi miran i normalan život u ovom gradu, u ovoj zemlji, koji neće biti uslovljen bilo kakvom diskriminacijom i strahom od maskiranih kretena.

Smrt fašizmu!

[jwplayer mediaid=”26919”]

Govore: Kristina Ljevak, Zoran Ivančić, Faruk Borić, Boris Brkan, Valentina Pelizzer, Zoran Ćatić, Emir Hodžić, Darko Brkan.
Zabilježio: Nermin Čengić

protest.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *