Nermin Čengić: E, moj Alfrede!

Iako lično ne želim da ikad budemo u Evropskoj uniji iz razloga nevjerice u bilo šta što makar miriše na fašizam (a EU se uščula), žalosno je gledati kako se ovakvim besmislenim, bljutavim i krajnje ciničnim potezima ekipe za dodjelu Nobelovog priznanja degradiraju veliki Andrić, Prelog i hiljade posebnih, čijom zaslugom zaista živimo bolje nego bi to bio slučaj da nam se nisu desili i svojim duhom, maštom, inspiracijom olakšali podnošenje nepravde, nerijetko goneći na bunt.

Obama od graha
Evropska unija: Dobitnik Nobelove nagrade za mir 2012
Kad bih još htio vjerovati u pravdu i pravednost na planeti Zemlja, jedino što bi mi preostalo jeste da pretpostavim kako ekipa koja se svake godine igra dodjele priznanja i novca iz fondacije čuvenog Alfreda Nobela, zna nešto više od ostatka normalnog svijeta, onih čuvenih 99% koji čine uglavnom savladanu manjinu. Pomislio bih da ti takmaci u šahovskoj partiji postojanja na ovoj planeti zasigurno posjeduju neke dodatne informacije koje ih gone na sve apsurdnije odluke kakve donose dok pretvaraju nešto plemenito i cijenjeno u pijačnu robu, sapunjavu predstavu od koje mislećim ljudima samo mogu porasti još veći rogovi.

Desilo se ovog jutra da dugo vremena cijenjena, a već barem nekoliko godina žestoko okrnjena Nobelova nagrada za mir dođe u ruke ni manje ni više do – Evropskoj uniji. Ucjenjivačkoj organizaciji, fašisoidnih namjera, apsurdnih načina i do kraja izvitoperene samovažnosti. Šta je dodjeljivače vodilo zaključku kako jedna takva već raspadnuta organizacija, u koju (istina uglavnom šuteći) ne vjeruju više ni njene članice, može imati ikakve veze sa mirom i mirotvorstvom. Pripisuju se navodne zasluge od prije pedeset godina, a od tad do danas Evropa pa organizacija Evropske unije, okoštala je i poprilično popucala na svim frontovima. O novcu i dužništvu, koje je proizvelo krizu kakve odavno nije bilo, uglavnom sve znate. O nepoštovanju ljudskih prava i jednakosti za sve također ste dobro informisani. Šta je to navelo taj vajni Komitet prdonja koji upravljaju Nobelovom fondacijom da između 231 pojedinca i organizacija odaberu upravo Evropsku uniju?

Nama najbliža (ne)realizacija euro-postulata svakako se odnosi na popularno nazvane ‘balkanske ratove’. Svako ko želi znati nešto o tome na vrlo jednostavan način može pronaći informacije o svim stranama, uzeti u obzir sva mišljenja te, pod uslovom da nema malicioznih namjera, izvesti uglavnom jednostavan i jasan zaključak o tome kako je Evropska unija baš poput redovno precijenjenih Ujedinjenih nacija višestruko pala na pregovaračkom, humanom i mirovnom ispitu. Daleko od toga da su jedini krivci, ali su među najbitnijima zašto se na kraju 20. vijeka u srcu te ‘stare gospođe Evrope’ izdešavalo višegodišnje krvoproliće koje i danas, a vjerovatno će još podugo i predugo vremena drhtati od posljedica i novih namjera.

Nepravdu živimo, a ona obično sobom nosi labilan ili nikakav mir, a to je ono što prevladava današnjom Evropom, kojom gospodari jutrošnji laureat Nobelove nagrade za mir – Evropska unija. To je organizacija koja nije bila u stanju postaviti zdrave temelje samoj sebi, dok se istovremeno upliće u cementiranje (loših) temelja svugdje gdje se pojavi kao faktor odluke. Finansijski propala, ideološki poljuljana, pred samrtnim pucanjem je zapela za oko komitetu za dodjelu 1,2 miliona dolara Alfredovog novca. Sramota? Sramota!

Da je čemu ta silna i presilna Evropska unija, ta zar bi ti veliki Britanci pred njenim eurom začepili nos odbijajući ga uvesti namjesto svoje nacionalne valute. Pa da ta Evropska unija miruhom miriše, sumnjam da bi Norveška, jedna od najkvalitetnijih zemalja svijeta, u čijoj se prijestonici 10. decembra 2012. godine ima Evropskoj uniji uručiti nagrada, uporno već godinama putem nacionalnih referenduma odbijala pripajanje svoje teritorije plavoj zastavi sa žućkastim zvjezdicama. Nepravda je svud oko nas. Živimo je i to nije nikakvo novo otkriće niti je nešto što je došlo jučer pa se sad trebamo čuditi i iznenađivati. Zapravo smo u fazi-metastazi u kojoj bi nas jedino pravda iznenadila. Ogromna je šteta što se još jednom kalja ugled nekad zaista prestižnog, čak neprikosnovenog priznanja nečijoj posebnosti.

Pa šta me se ima ticati sve to kad svakako zemlja čijeg sam pasoša nosilac nije u Evropskoj uniji, a kako su sređivači posla poletni neće skoro ni biti? Iako lično ne želim da ikad budemo u Evropskoj uniji iz razloga nevjerice u bilo šta što makar miriše na fašizam (a EU se uščula), žalosno je gledati kako se ovakvim besmislenim, bljutavim i krajnje ciničnim potezima ekipe za dodjelu Nobelovog priznanja degradiraju veliki Andrić, Prelog i hiljade posebnih, čijom zaslugom zaista živimo bolje nego bi to bio slučaj da nam se nisu desili i svojim duhom, maštom, inspiracijom olakšali podnošenje nepravde, nerijetko goneći na bunt. Jutros je učinjen dodatni korak na obaranju ugleda još jedne plemenite ideju u nizu, koju se time svrstava u koš historije zbog čega ćemo stajati još dublje oborene glave pred svojim potomcima.

Trebalo bi biti sram svakog pojedinca iz svakog tajnog ili polutajnog lobija koji je uticao na to da presmiješna uz to i sasvim otvoreno fašistička organizacija poput Evropske unije dobije nekad veličanstveno priznanje kakva je Nobelova nagrada, pa još za mir. Trebalo bi, ali sram se tu ne poznaje. Redovno se izvlače neki viši ciljevi, neka veća pamet zbog koje se sve trebalo napraviti kako se napravilo.

Argument ‘ljudi smo, svi griješimo’, pa zašto se to ne bi ponekad desilo i komitetu za dodjelu Nobelove nagrade, pada u vodu ako se prisjetimo da je prije nekoliko godina silni i presilni Barack Obama uveden među kandidate za dodjelu Nobelove nagrade dvije sedmice prije nego se uopšte kandidovao za predsjednika tih moćnih Sjedinjenih Američkih Država. Njegov dotadašnji rad sasvim sigurno nije imao relevanciju i stepen dostignuća za vrhunsko priznanje poput Nobelove nagrade. Kandidovan je i na kraju osvojio Nobelovu medalju, prije nego je uspio bilo šta konkretno pokazati i dokazati. Ono što je pokazao i dokazao kao predsjednik SAD i dobitnik Nobelove nagrade za mir, sve je osim mira. Kao Nobelov mirotvorac Obama je iza sebe ostavio bezbroj leševa, razorenih domova, uništenih država, čak kultura. Treba li posebno napominajti da je svo vrijeme na tom krvavom osvajačkom putu imao punu podršku i saučesništvo upravo omirotvorene Evropske unije? Valjda ne treba.

Sve je sasvim jasno. Nepravda i gad. Sila dijeli pravdu, a pravda i sila se nikad ljubile nisu. Ostaje nam da cmizdrimo što nemamo pretjerane volje, snage ili nam okolnosti ne idu na ruku pa da silu anuliramo i vratimo dostojanstvo ljudskom biću, plemenitim idejama i humanim realizacijama.

piše: Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *