Tek kad upoznamo sebe, svoju ličnost, svoj karakter, svoju individuu, tek tada je moguće očekivati da možemo shvatiti i svoju okolinu. Onda će sve ove sramotne generalizacije, koje najčešće kreiramo iz straha od nepoznatog, biti suvišne…
piše: Nermin Čengić
Kod ljudskog roda, posebno tog većinskog dijela, koji je ograničen na plemensko ili teritorijalno razlučivanje svijeta i postojanja, ustaljena je praksa definitivnog zauzimanja (jedne od) strana. Tim pravcem, dakako, dolazi do opšte konfuzije namjera, pa se nerijetko desi da se izvaljuju notorne gluposti kakve bi se autor izrečenog postidio u drugim uslovima. Ne razmišljaju patuljci prečesto o smislu izrečenog, a kamoli da posvete koji minut više shvatanju samih sebe i svoje uloge u svijetu u kojem žive.
Friška tema globalne rasprave je krvoproliće u Gazi gdje se, nakon netom potpisanog primirja, još puši od ekplozija raketa, a krv pobijene djece još nije saprana sa lica svijeta. Gomila gledalaca propasti u Gazi bila je, kao i uvijek, unaprijed spremna na linčovanje ili tapšanje, bez ikakvog razmišljanja o posljedicama svojih izričaja. Cijeli problem odnosa Izraela i Palestine je kompleksan, vjerovatno jedan od najkompleksnijih na svijetu posljednjih desetljeća, i red je dopustiti ljudima, koji se razumiju u tu tematiku da je obrađuju i pojašnjavaju. Iako je meni sasvim jasno sve po tom pitanju, ne želim nikom nametati svoje viđenje stvari jer već se dokazalo da je kamenje ubojitije od raketnih projektila. (Zašto bi inače sva ta izraelsko-palestinska kalvarija toliko trajala i imala svesrdnu podršku famoznog Ujka Sama, velikog pravednika među Zemljanima, koji, dok verifikuje primirje, nudi oružje na akciji po ekskluzivnim cijenama.) Ne treba to posebno pojašnjavati, zar ne?
Ako je to jasno, nastavio bih sa stvarnim ciljem mog današnjeg osvrta, koji se odnosi na ljude, tačnije masu kojoj se, eto, s vremena na vrijeme desi da sjede na trnovitu stolicu i poskoči, podvrisne, progovori o nečemu o čemu često i ne zna ništa ili jako malo, ali redovno, hvatajući se generalnih odrednica, leluja stazom besmisla, smatrajući izljeve svoje gluposti nekom strašnom mudrošću. Tako, među njima zatičem one koji se nikad nisu zalagali nizašto osim eventualno isključivo za svoju guzicu – pa što bi sad – ali uvijek imaju spreman komentar od kojeg se, najčešće, diže kosa na glavi. Za njih su, naprimjer, svi Jevreji isti i misle isto što i ‘bijesni pas’ Izrael. A to je, barem, apsurdno. Jer svi ljudi, makar i predmarkirani određenim prefiksom nisu, niti mogu biti isti. To je prirodnom tako dato. Ali kome to objašnjavati a da se nakon izlaganja ne osjeti gorčina uzalud utrošenog vremena. Posebno ako onaj kome biste objasnili osnove postojanja smatra kako svi Palestinci (dakle i oni su svi isti) treba da se brinu za svoju Palestinu, i ako nije tako, dakle ako nekog Palestinca boli briga za Palestinu, onda i sve ljude na ovom svijetu treba da boli briga za Palestinu. Dakle, pitanje je – kako probiti blokadu ograničene pameti?
Valjda je tako da kad posmatraš svijet kao zbirku teritorija, onda skaradna razložba o ograničenoj odgovornosti i može imati nekog smisla. Ali, ako ovu kuglu s kojom se vrtimo oko svoje osi posmatramo kao ničije vlasništvo ili, ako se već mora znati gazda, vlasništvo svih nas koji je nastanjujemo i kao takvu je gledamo kao jedinstvenu cjelinu, onda se probudi osnovna ljudska potreba (i pravo) za traženjem pravde, i zalaganjem za nju. Ogroman i pretežak zadatak od kojeg su mnogi odustali ipak neko mora da radi. Jer bez pravde će ubijanje (p)ostati navika. Pritom je poseban akcenat na ubijanje nevinih, a najnevinija stvorenja na ovoj planeti su djeca. Djeca nisu niti mogu biti bilo čija. Djeca, dok ne odrastu i postanu robovi navika svojih roditelja i društva, nemaju apsolutno nikakvog predznaka. Djeca su djeca, bilo da su bezbrižna i razigrana ili su satjerana u danonoćno izrabljivanje, ona nisu kriva za sve što su stariji idioti proizveli (i) za njih. Niti je svrha djece žrtvovanje za bilo čije ciljeve, pravedne ili nepravedne, apsolutno je nebitno. Život je jedina svetinja. A djeca su preduslov nastavka života.
Ali ta masa priglupih komentatora, zarobljena u teritorijama i plemenima, prečesto ne može dobaciti do ovakvog shvatanja. Postaju jednaki silnicima, jer u svojim ograničenim opredjeljenjima ne vide nevine, ne vide djecu, baš kao što ih ne vide ni silnici koji osvajaju teritorije. Oni vide samo teritorije, ne vide živa bića. A zašto je pogrešno na to ukazati i dati svoj doprinos protivljenju ubijanja života? Zašto, i to, mora biti podređeno nekom predznaku, nekom ideološkom nadjebavanju, nekom jednobojnom posmatranju, nekoj teritoriji? I – kako sve to objasniti nekome ko na odbranu priziva pravdanjem zločina? Ili nekom ko žali što Hitler nije ostvario svoje namjere? Kako nekom kome je u glavu usađena generalizacija svega na što naiđe objasniti da sve mrkve ovog svijeta NISU iste, iako nije nikakva mudrost niti je potrebno bilo kakvo posebno akademsko znanje da bi se prihvatilo kako se mrkve, svaka, razlikuju jedna od druge i da nema niti jedne identične. Pa zašto bi ljudi, daleko kompleksnija bića od mrkvi, bili u drugačijem položaju?
Odavno je deplasirano pitanje – zar je moguće da se u 21. vijeku treba obraćati pažnja na individualnu različitost? Proćardali smo već izglednu mogućnost ujedinjenja svih ljudi i sad nam valja ispočetka. Iako živimo u vremenu visoke tehnologije ipak smo upućeni na to da su svi psi isti, iako je stara ekremovska (ne Jevrića, nego jednog preminulog sarajevskog profesora) da ‘ima još pasa osim šarova’. Dakle, da je protivprirodno označavati skupine identičnima pa makar to otežalo proces apsorbacije znanja. Ako je neophodno praviti razlike, valjda bi (u nekom pametnijem svijetu) nepobitna činjenica bila da postoje samo dobri i loši ljudi, oni koji VOLE ili oni koji TLAČE. I to je jedina primjerena razdioba među ljudima, a sve ostale – plemenske, religijske, ideološke, sve te nametnute – jesu, u zavisnosti od stepena krvoločnosti, folklorni momenat koji pogoduje ili jeste sredstvo za postizanje nečijeg, najčešće opakog, cilja od kojeg direktni učesnici nemaju apsolutno ništa do samo gubitak.
Kad će uslijediti osvještenje i hoće li se uopšte stići desiti prije nego se vrsta potpuno uništi. To jeste pitanje. Ali pitanje na koje je jedini odgovor promišljanje o samima sebi, o tome koliko nam je uopšte stalo da upoznamo sebe. Tek kad upoznamo sebe, svoju ličnost, svoj karakter, svoju individuu, tek tada je moguće očekivati da možemo shvatiti i svoju okolinu. Onda će sve ove sramotne generalizacije, koje najčešće kreiramo iz straha od nepoznatog, biti suvišne i potisnute, a život, dakle djeca, postaće nam prioritet i razlog za borbu do istinske pobjede. Pobjede Ljudi.