Osmijeh, zagrljaj, namjanji znak pažnje mijenjaju sve. Iskrenost i među neprijateljima ponekad, barem nakratko, proizvede razmjenu te univerzalne valute za Dobro.
Osmijeh je aplauz radosti!
Današnji dan se na trećoj planeti od Sunca obilježava kao SVJETSKI DAN SMIJEHA te u to ime ako se kad treba smijati ovi što se razumiju kažu da je to upravo danas. Možda bi to jednodnevno razvaljivanje čeljusti imalo nekog smisla kad ne bi postojao dovoljno jak razlog da se ljudi smiju svaki dan. Osmijeh je, a to je višestruko je dokazano, univerzalno protivoružje i lijek. Jedino se smijehom da savladati sve što se savladavati mora. Možemo kukati, plakati, vrištati, moliti, puzati, robovati, čak vladati, ali nikad se čovjek čovjeku neće više obradovati i pridružiti kao u navali smijeha. Vjerujem da je to najprirodnije stanje čovjeka – da se smije do mile volje.
Svi se daleko bolje osjećamo smijući se. Čak i kad nam je smijeha preko glave, opet je nekako bolje kad dijafragma i mišići zabole od smijeha, kad se vilica ukoči i čelo zažari jer nas je neko ili nešto ‘baci(l)o pod sto’ svojim doskočicama ili vizuelnim asocijacijama. Od smijeha se ne umire, od tuge da, a cilj je, valjda, živjeti što duže i kvalitetnije. Upravo smijeh je jedan od ključnih kvalitetnih načina da svom životu pružimo razonodu kako bismo ostali pošteđeni neminovnosti koja zna biti jako surova.
Mark Twain: Ne postoji ništa jače od smijeha.
Poznajemo više vrsta smijeha i nasmijavanja. Između urnbesno-smješnog do banalno-smiješnog, smješteno je toliko vrsta i podvrsta smijeha da bi se analiza mogla rastegnuti na sate i dane, a na kraju ništa osim smijeha ne bismo zaključili. Zato smijmo se svemu što nam je smiješno, bez obzira na definicije i dozvole. Smijmo se i dobrom i ružnom, i ukusnom i neukusnom, samo je važno da se smijemo, da rastresemo svoje sive ćelije smijehom, pa se možda jednom odlučimo popraviti sebe i svoju okolinu. A popravka nam je svima apsolutno neophodna.
Kad se čovjek prvi put nasmijao? Da li kad je vidio blještavo sunce i osjetio da ga grije poslije duge, dosadne kiše ili kad je majka prvi put uzela svoje dijete u naručje. To je, naravno, nemoguće odrediti ali svakako bismo trebali znati kad smo se posljednji put nasmijali. Nadam se da to nije teško odrediti? Ko se zadnji smije najslađe se smije, izreka je koju ljudi često koriste na pogrešan, jako zajedljiv način. A mogli bi se jednostavno preorjentisati na takmičenja, koja su nezaobilazna ljudska karakteristika, u tome ko će se zaista posljednji nasmijati. Kako je moderni čovjek često vrlo konkurentno raspoložen, smijeh zadugo ne bi prestao kupati ovu Našu planetu i odzvanjati duboko u svemiru.
Oscar Wilde: Smijeh uopšte nije loš za početak prijateljstva, a ubjedljivo je najbolji kad prijateljstvu dođe kraj.
Osmijeh je zakon! Barem bi trebao biti. Ne mislim, naravno, na razvučeni black-hole-sun osmijeh, hororističan, karikaturalan, priređen za određenu priliku, jer takav osmijeh već imamo zahvaljujući aktuelnim diktatorima stvarnosti. Pogledamo li ta izvitoperena lica na ekranima lako je zaključiti da im nije drago što još moraju i da se smiju. Kad kažem osmijeh je zakon, mislim na osmijeh ispušten ‘od srca’, gotovo slučajno, onaj koji dolazi jer jedino on može biti adekvatna reakcija na rečeno ili učinjeno.
Trenutak kad nas neko nasmije ili nekoga nasmijemo jeste nešto zaista najvrijednije što možemo imati, bez obzira što smo vječno gladni novca i drugih vještački napakovanih potreba kroz koje posmatramo termin bogatstva. Osmijeh, zagrljaj, namjanji znak pažnje mijenjaju sve. I među neprijateljima iskrenost nekad, barem nakratko, proizvede razmjenu te univerzalne valute za DOBRO. Zato, smijemo se! I kad svega drugog fali neka smijeha nikad ne fali. Bilo da ga sami nudimo ili ga dobijamo od drugih, smijehom garantovano ništa ne gubimo.
William Shakespeare: Neka vam bore nastaju od veselja i smijeha.
Nikad nisam vjerovao u pretjeranu ozbiljnost, a biti pretjerano ozbiljan u ovom vremenu i posebno na ovom prostoru jednostavno je nezdravo. Inspirišimo ove generacije diktature života, kako bi već nekako ispravili pomućenu logiku preuzetu s kraja osamdesetih godina 20. vijeka, kada su čuvene sarajevske Nadrealiste uzeli za šablon svog današnjeg najozbiljnijeg djelovanja. Nisu bili u stanju shvatiti parodiju, pa su satiru pretvorili u zbilju ostavljajući nam svakodnevno nagađanje o njihovim postupcima, koji prečesto izgledaju kao da nas ustvari samo zajebavaju. Zato, smijmo se, crkavajmo od smijeha!
Zarobimo malodušnost i nebrigu svojim hankapaldumovskim osmjehom ‘od uha do uha’. Zaista, šta fali smijati se? Plakati uvijek možemo. Skinimo ledenu masku i pokažimo radost, još samo danas smo u prilici živjeti upravo ovaj dan, a, kako reče Charlie Chaplin – proživjeti dan bez smijeha i osmijeha znači potrošiti ga uzalud. Ako ko zna onda Chaplin zna, pa ne trošimo svoje dane uludo, jer nikad ne znamo kad ih može zafaliti. Zadajmo se vicevima, makar i onim starim, neukusnim, makar onim sa zvjezdicama umjesto pojedinih slova. Ne pretvarajmo se da nam smijeha ne treba. I da znate, lažu vas da je smijeh samo za budale. Smijeh je za ljude! A za budale je samo sujeta. Ljudima je predodređen smijeh. Razvedrite svoj sumorni svijet.
piše: Nermin Čengić, 2013
Smijeh,zasigurno je iz Raja,ako raj postoji,a ako ne postoji onda je RAJ SMIJEH,za to ako niste sigurni da raj postoji,naslađujte se smijehom i svojim i od drugih,a naročito smijehom dragih i voljenih osoba.61 godinu bio sam u Raju jer moja supruga Remza mi je smijehom i osmijehom dočaravala Raj na zemlji,za to od kako je nema ja sam u žalosti i tuzi,a to su vjetrovi iz Pakla.