Categories
Izdvojeno

Nermin Čengić: Radovanje manjoj nesreći

Edukacija je postala psovka, čuvenog komšiluka odavno nema, druženje je svedeno na dobro provjerene ljude, a nekakvo, bilo kakvo, zajedništvo je anegdotska tema. I ne treba tu više ni nacionalizam, ni fašizam, ni bilo koji posrani izam da bi se produbio jaz.

piše: Nermin Čengić

Konačna beskonačnost (foto: Tomasz Sienicki)
Konačna beskonačnost
(foto: Tomasz Sienicki)
Već godinama je nikakva novost da je u Sarajevu neko nekoga namlatio, izbo, udario, pregazio, pokušao ubiti ili ubio. Takve su vijesti posljednjih godina toliko česte, svakodnevne, da redakcije već imaju šablone u kojima se samo promijene imena i vrsta oružja kojim je počinjeno zlo.

Prije nekoliko sati u Sarajevu se desio najnoviji barbarizam u nizu. Opet maloljetnici, opet ispred škole, samo nekoliko metara od mjesta na kojem je prije skoro četiri godine ubijen već zaboravljeni Denis Mrnjavac, prva žrtva po kojoj smo prepoznali da nešto nije u redu u gradu, zemlji, da divljanje i nesređenost ovog nazovi društva daje svoj danak. Od tada je, rekoh, prošlo skoro četiri godine, a da se za svo to vrijeme nije ama baš ništa promijenilo. Opet je u pitanju napad maloljetnika na maloljetnika. Čini se da je to ubadanje noževima odmah nakon fudbala omiljeni sport na ovim prostorima, pa se više i ne obraća pažnja na pogubnost prosijecanja kože.

Živimo posljedice Ničega. Ništa, što se jedino i radi, sasvim je prihvaćeno, a da je tako da se vidjeti u silnim komentarima na društvenim mrežama, tom omiljenom reakcionarnom oružju današnjeg polusvijeta. Tako se može pročitati kako je mnogima cijela ta posljedična pojava potpunog haosa postala sasvim prihvaćena činjenica. Nema više ni brutalnih šaljivdžija, sve više je priglupih ‘mislilaca’, koji već i u virtualnom svijetu šutke i bez suvišnih riječi prolaze pored leševa, ili onih koji su to trebali biti, ili će biti: ‘Ne treba se isticati. Samo da preživim. Ko zna šta se sve još može desiti.’, zbirni je zaključak tumarajućih tijela već dugo u stvarnom, a sad evidentno i u virtualnom. Sklanjanje je uvriježena tradicija, preparirano očekivanje od nekog ili Nekog da rješava ono što niko ili Niko nema namjeru riješavati običaj je, koji se već tako spektakularno utemeljio u novovrijednosno društvo da već sasvim vidljivo izlazi na uši.

Nije suvišno spomenuti da su i mediji prihvatili prodavati se na tim pričama jer, kako je već ranije primjećeno, najopširnija rubrika je Crna hronika, posjećenija čak i od golih guzica i sisa, čime se nekad privlačilo publiku na trošenje. Smrt je opet najunosniji posao, čak i ne zahtjeva mnogo znoja. Dovoljno je izbaciti dnevni izvještaj o sigurnosti u glavnom gradu, koji i u skraćenom izdanju ima više sadržaja nego rubrika iz, recimo, kulture, gdje se u najvećem broju slučajeva provlače tek mediokriteti i otkazane pozorišne predstave. Publika guta nesreću, tražeći manju – da se obraduje. Sad se kaže – samo je uboden, nije ubijen. Apsolutno sjajno, zar ne.

Edukacija je postala psovka, čuvenog komšiluka odavno nema, druženje je svedeno na dobro provjerene ljude, a nekakvo, bilo kakvo, zajedništvo je anegdotska tema. I ne treba tu više ni nacionalizam, ni fašizam, ni bilo koji posrani izam da bi se produbio jaz. Bezličnost je prihvaćena karakteristika nekad davno najbogatijeg podneblja na Kugli zemaljskoj.

Prije skoro četiri godine bili smo zaprepašteni, za ove četiri godine smo živjeli u nevjerici i skretanju pogleda potajno se nadajući da bi neko ili Neko nekad nešto mogao preokrenuti. Četiri godine poslije ubistva Denisa Mrnjavca svjedočimo ono što smo izbjegavali da prihvatimo – da nikad nije ni prestalo, a sve nam je jasnije i da nikad neće prestati. Jer smo se sklonili, ušutili i sretni smo ako nas ne zakači. Svoj glas dajemo demagozima ili kriminalcima, koji sasvim shodno preuređuju društvo u Ništa. Nešto treće u sistemu rješavanja pitanja ne vidimo.

Kako god nazvali krah svega normalnog na ovim prostorima, činjenica je da je ustvari tek počelo. Kažu da kad je loše, moraš tresnuti o dno da bi se podigao. E, pa mi smo prošli već nekoliko nivoa dna. A talentovani, kakvi jesmo, otkrivamo uvijek još jedno novo dno prema koje se šutke krećemo. Ne brinite i ne nadajte se – ovdje ne postoje nadležni, ne postoje krivci, ne postoje zaslužni, ne postoje ni heroji. Ovdje više ne postoji ništa dobro. Prestanite se lagati. Ovdje je i optimizam pesimista.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *