Magično mjesto, prepuno (ne)ostvarenih želja koje su vas uvijek tjerale da u prolazu barem zastanete i pogledate ga s ponosom ako već nemate vremena ući i pomilovati je.
Robna kuća ‘Sarajka’
Kada je počela njena gradnja, robna kuća ‘Sarajka’ je bila simbol progresivnog društva i ljepšeg vremena. Građena je godinu dana, po projektu Vladimira Zarahovića. Kad je otvorena, 6. aprila 1975. godine, ta građevina neobičnog geometrijskog oblika Sarajlijama u početku baš i nije ‘legla’, ali nije prošlo mnogo da postane jedan od prepoznatljivih simbola Sarajeva.
Sarajka je bila magično mjesto, prepuno (ne)ostvarenih želja koje su vas uvijek tjerale da u prolazu barem zastanete i pogledate ga s ponosom ako već nemate vremena ući i pomilovati je. Bila je ponos Sarajeva sve do opsade tokom koje je potpuno uništena. Njeni ostaci i prostor na kojem se nalazila nakon opsade su prodati, a na mjestu gdje se nekad ponosno uzdizala naša robna kuća izgrađen je glomazni tržni-centar u stranom vlasništvu.
Iz keca u dvicu: Od robne kuće do tržnog centra
Nostalgija je čudna stvar i gotovo uvijek podsjeća na ljepotu koju danas, možda i prepatetično, dozivamo. Naravno da Sarajevo nije više ono što je nekad bilo, niti će to ikad više biti, jer previše je ožiljaka u nama i na nama da bi se tek tako vratio onaj famozni bezbrižni osmijeh, kojim smo umjeli zaraziti svijet. Otežavajuća okolnost je i ogroman broj neostvarenih bezobraznika koji, zapravo i nesvjesni gdje se nalaze, agresivno se usuđuju liječiti svoje frustracije gazeći ljepotu, lice, pluća i srce Sarajeva.
Ali sve se mijenja: arhitektura se mijenja, ljudi se mijenjaju, vremena se mijenjaju. Ipak, čini se da novim građevinama, u svoj njihovoj velelepnosti i tehnološkoj naprednosti, baš i ne uspjeva ono što je našoj ‘ružnoj ljepotici’ itekako uspjelo – namamila nas je da je zavolimo i sasvim prirodno, bez ikakve prisile, zauvijek uklopimo u svoje uspomene. Tamo, u uspomenama, na sve bljeđim fotografijama danas počiva naša Robna Kuća, naša Sarajka, ne dozvoljavajući nikom da se više ikad nazove tim ponosnim imenom koje je, kao i sve u Sarajevu, trebalo zaslužiti. A zaslužiti ljubav i uspomenu u Sarajevu je oduvijek bila najteža disciplina.
piše: Nermin Čengić
Sarajevo, 15. maj 2013
Poštovani Gosp. Čengiću , molim malu ispravku:I moja malenkost Arh Miljan-Mišo Jojić je uz V.Zarahovića ravnopravni autor ovoga “sudbonosnog” arh. djela i poduhvata!A to što ga nema !? pa nema ni Umjetničkog Paviljona pa živimo !Ja nikada nisam potpisao kao Autor saglasnost o rušenju već sam 2003 g. izradio Idejni projekat redizajna ali desilo se što se desilo i to me nimalo ne čudi , kao ni ove greške oko autorstva , znam nije do vas , Hvala i pozdrav Arh Jojić Miljan ,s poštovanjem!