Prvo će da te ignorišu, zatim će da ti se smiju, potom će da se bore protiv tebe, a onda ćeš pobijediti.
piše: Nermin Čengić
Divna sedmica je za ljudima u Bosni i Hercegovini. Na prvi pogled se čini haotičnim, uzburkanim, incidentnim ali zašto gubiti iz vida o čemu se tu zapravo radi. Zašto biti poput većinskog dijela izvještača čija je namjerna ili slučajna boljka, a češće je prvo, da se konstantno odmiču od činjenica koje bez dvojbe govore – šta se to zapravo dešava u Bosni i Hercegovini. Konfuzija je prisutna, ali ako priznamo stvarne uzroke pobune koja plamti u srcu Balkana, nije više nikog lako prevariti niti biti ponovo prevarenim. Onima koji su navikli da im se sve servira nagotovo – od informacija do borbe za svoja prava – valjda je i dalje svejedno i sve tako sumnjivo. No, takvih je sve manje. Ljudi su progledali, sve jasnije vide svaku obmanu i još jedan pokušaj da ih se zgazi i uvjeri kako je njihova isključiva uloga u ovom životu da neupitno vjeruju dželatu.
Ono što je najbliže istini o svim ovim dešavanjima u Bosni i Hercegovini jeste da su se obespravljeni ljudi konačno probudili shvatajući da dalje od dosadašnjeg ne ide; da od ogrezlih u prevarama i pljačkama baš više ništa nemaju i ne žele čuti. Odlučili su se na pobunu i ona se desila. Ta strašna pobuna koje se boje sve vlade ovog svijeta. Prema reakcijama uključenih u dešavanja ona je bila iznenađujuća, jer dosadašnja navika mirnih protesta dok krče želuci vremenom je postala pravilo, a protestovanje dio folklora. Iznenadni početni haos na ulicama je uspio proizvesti toliko zabune među političarima da se neki ni danas ne uspjevanju dozvati i dalje pitajući – šta se to dešava? Istina, najbezobrazniji su se već dozvali i koriste situaciju za svoju promociju i prilazak pobunjenima, ali pobunjeni odoljevaju takvim nakanama jer je razvidno da je glupost i nesposobnost ovdašnjih političara upravo sad jasnija nego ikad ranije. (Ne)snalaženje političara u cijelom spletu događaja posljednjih sedam dana je sasvim jasan primjer njihove potpune nesposobnosti da vode bilo kakvu organizaciju, a kamoli tako glomaznu poput državne, dodatno komplikovanu poput Bosne i Hercegovine. Zapravo je potpuno razobličen izostanak bilo kakve stručnosti političara o skrbljenju za ogroman broj ljudi koji se svakoga dana sve brojnije dižu i ujedinjuju protiv njih. Nikad jasniji je i pokušaj najbezobraznijih da se ubace među obespravljene i sa svojih kula vode revolucije za koje sebe imaju namjeru nagraditi.
Osim neumitno bezobraznih političara i preostalih budala, više niko u ovoj zemlji nije zainteresovan za obećanja profesionalnih prevaranata. Laži više niko ne sluša, a da neko i hoće ne bi ih mogao čuti, jer okeanu informacija koje se svakodnevno gomilaju na sve strane, u pokušaju izazivanja zabune i upakovane istine, ljudi više ne žele vjerovati. Oni žele vjerovati sebi, a iz sebe konačno sasvim jasno čuju vapaj preostale pameti i osušenog stomaka. Žele i da ih neko čuje, sasluša, posluša. Takvo što od vlasti i njihovih priljepaka, jasno im je, ne mogu, a sad i ne žele očekivati jer šta se još ima reći onima koji ne mogu da shvate da je narodu dosadilo, onima koji i dalje traže zavjeru političkog oponenta iako još ne znaju sa sigurnošću na koju stranu da pogledaju i svako od posljednjih sedam jutara se bude sa novom teorijom zavjere i novim neprijateljem u glavi. Svi su im sumnjivi. Samo narod im nije sumnjiv. Taj narod bez vjere i nacije, ljudi koji su tolike godine pljačkani, varani, lagani, harani, faktor su na koji ovdašnja politička menažerija ponajmanje, ako ikako, sumnja. Navikli su da je recept za njihov predobar život gotovo religiozno prešućivanje, uljevanje straha, odbijanje protivljenja gluposti. Ali, čini se da je roblju ‘došlo do nokata’ i da više nema namjeru odustati dok potpuno opustošene živote gurnute u provaliju koja nema dna ne preuzmu iz lopovskih u svoje ruke.
Svi koji se, uhljebljeni u administrativnom čudovištu, još ne mogu odrediti šta im je činiti, jedva progovarajući, radije šuteći o svemu, moraju znati da je u ovim vremenima tišina jedan od najvećih zločina, a da je čekanje da se sve riješi postupkom nekog drugog neoprostiv kukavičluk. Prije ili kasnije će doći vrijeme da susretnemo sebe i da se zapitamo da li se sebi sviđamo. Svi ponaosob ćemo si morati postaviti to pitanje. Prije stotinu godina jedan pametan čovjek sa pregačom na sebi i štapom u ruci reče nešto što ni danas ne prestaje biti aktuelno: Prvo će da te ignorišu, zatim će da ti se smiju, potom će da se bore protiv tebe, a onda ćeš pobijediti. Već prođosmo gotovo sve nivoe. Ignorisali su probleme i potrebe ljudi, smijali su se potlačenima, sada su podigli i još podižu svoje snage kontra pobunjenih, a dolazi vrijeme, korak po korak, i za posljednji čin – pobjedu obespravljenih.
Građanski Plenumi koji niču po bh. gradovima su najkarakterističnija pojava posljednjih dana. Okupljaju se ljudi u nadi da će se uspjeti čuti, da će ih sapatnici slušati, da će se iz gomile izvući pametne glave i sastaviti tačke i smjernice kamo dalje. Da su ti skupovi jedno od sasvim izglednih i poželjnih rješenja govori dovoljno i to da se dešavaju konstantni pokušaji osujećivanja od političara i njihovih medija, kojima, shvatili su obespravljeni, ne treba vjerovati. Osnovno i neoborivo pravilo je biti na licu mjesta, dio ljudi na ulici koji traže ono što bi po svakom pisanom i nepisanom zakonu trebalo da im pripada. Zaista je potrebno vjerovati sebi, konačno početi ulagati u vlastite snage jer prepuštanje na milost drugom je i dovelo do haosa, nemira i konfuznije. Davanje mogućnosti najbezobraznijima da iskoriste svačije pravo na život kao svoj adut u prevari jeste i dovelo do gladi, siromaštva i obespravljenosti. Potrebno je upotrijebiti sebe kako bi se stvarni život vratio na naslovnice i zamijenio predložene postavke uljepšane bjede i izgubljenosti.
Poznata je statistička činjenica, dakle nisam je ja izmislio, da koliko god se upirete da svojim prijateljima podijelite silne informacije iz pouzdanih izvora o kriminalu, korupciji, lažima političke (e)lite, tek 10 posto njih će vas čuti. Ostalih 90 posto će vas ignorisati i gutati što im se poturi, a kad bude prekasno zakukaće – kako su, pobogu, dozvolili da ih se ponovo prevari. Zato izađite na ulice, pridružite se obespravljenima i saznajte samo bitne vijesti na izvoru.
Rekoh na početku, divna sedmica je za ljudima u Bosni i Hercegovini, ljudima sasvim odlučnim da shvate i prepoznaju jedni druge te zajednički krenu u promjenu toka koji su im njihovi dželati zacrtali. Nemaju namjeru da se vrate nazad jer tim putem više ne žele da idu. Zakoračili smo u drugu sedmicu pobune. Nek’ potraje.