O Damiru Džumhuru i njegovim uspjesima, odnosno percepciji ovdašnje javnosti prema onima koji odluče da se izdignu iz kolotečine i urade nešto za sebe i svoju porodicu..
piše: Nermin Čengić
Čini se da je Damir Džumhur prvak svijeta. Iako je mladi teniser iz Sarajeva uspio dosegnuti tek do trećeg kola vrhunskog teniskog turnira u vreloj Australiji, prema vrckavim obraćanjima usnulih državljana Bosne i Hercegovine, naglo razbuđenih posljednjih nekoliko dana, tj. otkad se utvrdilo da ‘i mi Novaka za trku imamo’, može se pretpostaviti da je samim nastupom na jednom vrhunskom turniru Damir Džumhur dosegnuo zvijezde. Ko drukčije kaže biće izopćen iz gomile, kaže upravnik gomile. I neka bude i upravniku i gomili. Damir Džumhur jeste prvak svijeta samim tim što se uspio plasirati u treće kolo odakle jednostavno, bar ovaj put, nije moglo dalje. Prvak je svijeta jer je bez gotovo ikakve podrške nenadležno nadležnih organa dosegnuo da cijeli svijet o njemu priča u superlativu. To je nešto što se nenadležno nadležnima nikada neće desiti.
Mnogi se sneni državljanin nije zainteresovao za više od naslova i jedne rečenice u kojoj stoji da je Damir pobijedio tog-i-tog igrača, rezultatom koji će već iza tačke biti zaboravljen. Eventualno da se ‘bacilo’ oko na slikicu iskrivljene face dok reketom hvata putanju nepredvidive loptice. Raspitah se jučer kod začuđenih slučajnih prolaznika u Damirovom Sarajevu, i malo ko zna da je Damir Džumhur već bio na vrhu. Prije tri i po godine, u finalu Evropskog juniorskog prvenstva Džumhur je preslišao Španca Martinavarru sa glatkih 2-0, postavši tako EVROPSKI PRVAK! Treba spomenuti da je i tada, doduše s manjim intenzitetom, iznenadno živnula domaća publika, a mladom je talentu, na opšte iznenađenje (da para za mlade i sport u ovoj državi ima), dodijeljena olimpijska stipendija (Ovdje moraš biti evropski prvak da bi dobio stipendiju).
Nakon evropske titule uslijedio je period uspjeha, zatim period zamora, da bi, nakon neuspjeha u pokušaju plasiranja na prestižni vimbldonski turnir, cijela gungula oko Damira sasvim splasnula. Naišli su košarkaši sa besplatnim selektorskim uslugama Ace Petrovića udijelivši ‘ponosnima’ ograničen uspjeh. Zatim su fudbaleri koji tradicionalno ‘dobro igraju ali nemaju sreće’ još jednom dovodili do infarkta dok se konačno ne plasiraše na jedno vrhunsko takmičenje. Jedino su standardni šampioni u sjedećoj odbojci redovna ‘sigurica’, pa bi njihovo srebro u bilo kom takmičenju, navikli su nas da tako mislimo, bilo ravno porazu što oni ne dopuštaju uporno nastavljajući sa pobjedama i osvajanjem titula na baš svakom turniru.
Kako je tema uspjeh Damira Džumhura, odnosno percepcija ovdašnje javnosti prema onima koji odluče da se izdignu iz kolotečine i urade nešto za sebe i svoju porodicu, treba pripomenuti da je pojedinačni i kolektivni uspjeh posebno veliki ako se (pri)zna da je ‘kod nas’ sveprihvaćeni način života kojim je gotovo svakom hodajućem organizmu draže (i lakše) da se neko drugi znoji i čini ga ponosnim, nego da taj ponos sam doznoji. Mnogi su se upeli da brane Damira kad su ga snishodljivi pokušali obrukati nazivajući ga ‘bizarnim pobjednikom’, ali ne znaju, ili tek koriste priliku kako bi nam podmetnuli svoje ime, da Damiru ne treba odbrana. On se brani znojem i providne epizode jeftinog patriotizma mu ne trebaju.
Već je toliko puta rečeno da – uzme li se u obzir koliko organi države koja se zove Bosna i Hercegovina NE ULAŽU u svoje mlade, a već dosadna činjenica da na državnom nivou NE POSTOJI ministarstvo sporta kazuje i da su sportski talenti predodređeni za propast ili iseljenje u zemlje gdje ih se, umjesto praznog ponosa, poštuje i podstiče, svaki rezultat Damira Džumhura jeste ‘svemirski uspjeh’, na koji samo on i njegovi roditelji mogu biti ponosni. Ostatak ‘nacije’ će se tradicionalno prišlepati osjećajući se posebnima, predodređenima, najboljima… A nisu ništa od toga. Damir Džumhur jeste, prije svega jer se on znoji(o sve ove godine kad niko od ‘ponosnih’ nije ni znao da u Sarajevu neko trenira tenis), njegovi roditelji jesu jer su ulagali ogromna vlastita sredstva u razvoj talenta svoga sina.
Niko ne sumnja da će po Damirovom dolasku u Bosnu i Hercegovinu, već na aerodrom poletiti mnoge ‘face’ na slikanje sa NAŠIM Damirom. Naravno da niko, osim Damira i njegovih roditelja ne zaslužuje ni trun pažnje, ni piksel slike, ni frejm video-priloga, jer taj učestali sraman odnos prema ‘običnim’ ljudima, posebno prema mladima u Bosni i Hercegovini ničim se ne može opravdati. Ne treba zaboraviti i da te sramotne ignorante mladih i talentovanih ljudi u Bosni i Hercegovini nisu birale sove, ševe, pa ni vanzemaljci, već oni koji uporno tvrde da ih Damir čini ponosnima. Jer valjda sami više nemaju snage da iskoriste sebe na pravi način i svake parne godine u oktobru konačno odaberu život umjesto što dodaju novi uteg na terazijama vlastite propasti.