piše: Nermin Čengić
Prema navodima Svjetske zdravstvene organizacije, Bosna i Hercegovina je evropski prvak u konzumiranju alkohola. WHO navodi da građani BiH, koji konzumiraju alkohol, godišnje u prosjeku popiju 56 litara čistog alkohola, što znači 140 litara 40 % alkohola. Najveći dio alkohola, 73 posto, građani BiH uzimaju konzumiranjem rakije. (Deutsche Welle, 12.02.2011)
Kultura ispijanja alkoholnih napitaka domaće proizvodnje je na Balkanu prisutna otkad se piše istorija ovih prostora. Od kraljeva koji propiše kraljevstva, preko begova što zijaniše begluke, do kneževa koji se nakon cjelonoćnog anesteziranja uspavaše pa i ne osjetiše kad im glave posjekoše. Zatim “oficira s šljivom” čiji je dah vojnicima na jutarnjoj smotri bio veća kazna od trista sklekova i trbušnjaka simultano, te samih vojnika koji su po kafanama uz “čaše lomim, ruke mi krvave” žalili za nevjernom dragom jer je garant uzjaho najbolji jaran kojeg je tata oslobodio vojske. Pa sve do trudbenika koji su svoje udarničke norme zaljevali hektolitrima tečnosti od koje kosti manje peku. Ne treba zaboraviti ni funkcionere koji niti jedan državni problem nisu uspjeli riješiti dok se ne bi prvo dobro “opustili” uz “Odu Balantajnu”. O gazdama koji izgubiše imanja zbog afirmativnog pristupa vatrenoj vodi ne treba posebno divaniti.
Međutim, najveći, takoreći super-heroji rakijevanja su bili vlasnici kazana. Bilo da sami prave vlastitu “manastirku” ili tek rentaju kazanče, uvijek su na dobitku. Nekad domaćinstvo koje je pored kuće imalo više od deset stabala šljive, a nije imalo rakijski kazan nije ni smatrano ozbiljnim domaćinstvom. A kazan je trpio sve vrste voća i dostatne količine, u zavisnosti kome se peče, šećera koji bi zajedno tvorili “piće za mladiće”, “jednu s nogu”, “trepavice od nje otpadaju” proizvod zvani rakija. Obično se s jeseni, kako hoće zima, kretalo u posebne vrste seoba, u predijele gdje pijetlovi bude ljude, a kako bi se iskoristile pogodnosti čistog zraka, blizina potoka te enormne količine, najčešće, šljiva. Sve u cilju kreiranja nebrendiranog proizvoda koji bi se u povratku donio u što većim količinama ali ipak u srazmjeru s kvalitetom. Uvijek se pazilo na kvalitet. Mimo toga su postojale i maksuzije, posebno spravljane rakije isključivo za posebne svečanosti i posjete “s obrazom” jer se u tim prigodama nije smjelo svašta nositi i piti. Izrečena “moda” je, koliko se sjećam, važila za sve na Balkanu, a ne sumnjam da je tako i sad kad je prepakovani viski jeftiniji od domaće kruške.
Lično i personalno nisam prvi kod potezanja. Niti iz flaše, ni bilo kako drugačije. Cijenim demokratski sistem pa sačekam radije da svi drugi prvi potegnu. Ne treba pomisliti ni da mi je mrsko pomirisati berbu, nego sam malo nakrivo nasađen pa me Hajamove “Rubaije” dotakoše ranije nego Zejnilove “šeftelije”, te se ljubav opredjeli da žeđ radije gasi crnim grožđem (Potomje mi je u srcu k'o i Sarajevo), nego ljutom šljivovicom. Međutim, tokom svih ovih godina svakako sam svjedokom, pa i učesnikom, raznoraznih oblika utrnjivanja svijesti, te se tako smatram prilično upućenim u tematiku koju mi nabaci niko drugi do Svjetska zdravstvena organizacija koja u svom dobro friškom izvještaju objavi kako su balkanski trokutani najveći rakijaši u Evropi. Trokutani se, jasno, odnosi na stanovnike trokutaste zemlje koja ima namjeru do polovine aktuelnog stoljeća postati i država, a viče se Bosna i Hercegovina.
Zdravi-pravi, svjetski mozgovi Bosancima i Hercegovcima podariše titulu najvećih alkosa na Balkanu. Nije da se ne nasmijah, posebno imajući u vidu da rečeni osvajači prestižne titule i ne postoje. Jer ovdje obitavaju tri plemena i nešto ostalih pa baš i nije jasno kako će se ova titula podijeliti, niti ko će se u njoj najviše prepoznati. Možda ne bi bilo loše da bude kakve nagrade uz titulu pa da vidimo ko i kako će se o nju razjagmiti.
Bitno je spomenuti da je ovaj, već legendarni, Izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije najvećim dijelom baziran na ispitivanju javnog mnjenja u zemljama članicama SZO, u kojima postoje podaci o zdravlju stanovništva i konzumiranju alkohola. E sad, tu se javlja omanji problem, obzirom da u ovoj zemlji s ambicijama države, ne postoji ni popis stanovništva, a lokalne agencije za statistiku u svakom svom saopštenju podcrtavaju da ni same ne vjeruju u vlastite podatke jer ih nemaju na čemu bazirati. Ne moram dodavati da mi je jedan od rukovodećih statističara u Bosni i Hercegovimi to i potvrdio ali evo jesam. Dodatna igra brojki i slova je to što se veći dio podataka iz Izvještaja SZO odnosi na 2005. godinu. Pa ako danas ne postoji uporedna relevancija, mo'š mislit’ što je jeste bilo te davne 2005. godine. Do daha, Junuze.
Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da se u posljednjih 20 godina u ovom trokutu desio obrat u korist bogomoljstva i to u tolikoj mjeri da navedeni rezultati mogu od strane relevantnih vjerskih institucija biti smatrani “još jednim napadom na svetost i boguugodnost”. Jer određene religije prisutne na ovim prostorima strogo zabranjuju konzumaciju alkoholnih preparata. A ovdje su ljudi vazda bili iskreni, niste znali? Ako kaže da ne pije, on/a ne pije. Ako pritom uplaćuje za izgradnju bogomolje ili drugog krucijalnog vjerskog instituta koji će zamračiti cijeli komšiluk što visinom što namjenom, a vi ste rekli da je parodavac ispičutura, ma ima da vas giljotiniziraju. Majke mi. Priče o pojedinim ministrima kojima je religioznost bila ulaz u stranku i politiku te im guzica osjeti udobne “meblo-šššš” fotelje, dok se u kafani redovno pije kafa i kola zadojena, ah pa sad kolom, samo su podmetanja opozicije.
Pa, nije li Vrelo Bosne upravo izmišljeno za to da se namontiraš, pred sebe polovku, krišku paradajza, kolutić sudžuke i “nokat” travničkog sira. I ništa više. Samo ćeifi, a ledena i (nekad) pitka Bosna protiče, bacajući te ko zna gdje. Sve dok te posljednji fijaker ne svirne da ti je vakat kući. O “mehkoj šljivi” i mezetluku na čardacima s kojih se pogled u daljini gubi, “Jah” kahvama, ljubovanju i zadirkivanju konobarica, te ostalim čudesima vremena kojeg se i ne sjećam da se sjećam ne bih sad. O tom ima u sevdalinkama, a i nije ovo neka disertacija već likovanje, proslava titule.
Opet, činjenica je da se dolaskom “najnovijih vrijednosti” kultura “kad ti behar padne u šljivu” razvila ali, kao i sve na ovim prostorima, u radikalno negativnom smjeru. Tako su i, posebno kafanska, merakanja prerasla u opijanja do granice orgijanja. Sad se većinom zaljeva svim i svačim, a mezi se komadom pizze. Bez ćeifa, bez iskrenog veselja i bez ikakvog smisla. Al’ ne treba biti malodušan. I to je pomoglo da se ova “prestižna” lokersko-cugerska SZO titula prigrabi nauštrb ostatka Evrope. Možda nam bude plus u CV-ju za ulazak u Uniju, nikad se ne zna.
No, ne zamarajmo se detaljima. Bosna i Hercegovina je šampion! Imamo titulu! I to kakvu. Znam mnoge koji bi nam pozavidili na njoj. Nadam se da se komšije neće previše ljutiti na nas što smo ih nadmašili u oblokavanju. A nama valja odbraniti titulu dogodine. Što bi se kod nas trokutana reklo: “Haj’ sretna i ova prva!”.