Samokovlija: Nosač Samuel (7)

Zbirka pripovjetki “Nosač Samuel” iz 1946. godine, smatra se najboljim djelom bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije.

« prethodno poglavlje

Nosač Samuel
Nosač Samuel

7

Sutradan, kasnije nego obično, spuštao se nosač Samuel u čaršiju. Bio je u svom starom odijelu, s konopcem prebačenim preko ramena, u masnom fesu. Koračao je tromo. Njegov težak korak tupo je odzvanjao u sokaku. Bio je neispavan. Boljela ga je i glava.

– Šta je to bilo sinoć? – dočekao ga je Muro. Nosač Samuel nije odgovorio ništa. Mirno je raspremao konopac.

– Čuo sam da ste odbili ono deset dukata miraza?

– Jesam! Odbio sam! – rekao je odlučno nosač Samuel i pogledao Mura u oči.

– E, vrlo dobro! Vrlo dobro! Zar niste ništa pamet nije znali da uradite s njima!

– Nisam!

– Niste! Pa tako je. Ja sam vam rekao, treba imati glavu pa da čovjek zna šta će s parama da radi. Glavu!




Toga dana penjući se na Banjski brijeg, nosač Samuel dahtao je teško, otirao je znoj s čela, proklinjao teš ku uzbrdicu, razrovanu kaldrmu, rupe u njoj, i s vremena na vrijeme onako pognut pod punim sepetima, mumljao preda se: “Čočecima ih je sigurno dao. Sigurno!” I nije mu bilo toliko žao što su mu ti dukati izmakli koliko to što ih je Jakov čočecima dao. Čočecima!

Nosač Samuel vidio je svega jednom u životu čočeke. Vidio ih je kroz izbijenu fržotinu u tarabama u kavani na Bendbaši. Ali slušao je on o tim djevojkama, ženama i njihovim zavodljivim igrama.

Toga dana izašla mu je na oči debela Solunjanka Sadigdže, i on je nju gledao: stoji nasred sobe. Pred njom je prostrta mala serdžada. Na njoj su uokrug poredane srebrne medžedije, a u sredini žuti napuljoni. Stoji tako a na njoj nema košulje. Žute halke sjaje se na golim ob lim mišicama, belenzuke joj na rukama zveče, a s prstiju sija blještavo kamenje. Dimije su joj svezane čak ispod udubljenog pupka, grudi je utegla u svileni jelek. Bje-lasa joj se koža, netremice gleda svojim velikim očima u pare, pa onda počinje da se pomiče. Poigrava joj pohotljiv osmijeh na namazanim usnama i nabakamljenim obrazima, sklapaju se očni kapci sa dugim trepavicama, pomiču se tanke obrve, zabacuje se glava, a trbuh, istu ren, miga amo-tamo, diže se i spušta dok se kukovi po kreću sad naprijed, sad natrag. I ruke se grčevito hvataju za prazan vazduh. Žuta velika ćilibarska zrna, nanizana na nisku i obješena oko vrata poskakuju, udaraju po svi lenim kapama na dojkama. Iz pazuha joj vire tamnožute zakovrčane malje. Krupne kapi znoja puze niz bijelu kožu.

Gleda sve to Samuel i još čuje kako se na minderluku namjestio riđi Jakov, pa se cereka. Do njega sjedi Ahmet Anadolac, bulji u ženu, bale mu se otežu niz bradu, upiljio je oči u Sadigdžin pupak i rokće kao krme.




Kod Bijele česme Samuel je spustio sepet, izvukao je ruke ispod konopca, stresao se sav od nekog užasnog gađenja i pljunuo daleko od sebe.

– Pu!

Onda je skinuo fes i podmetnuo glavu pod česmu. Studen mlaz ove vode danas mu je godio više nego ika da. Činilo mu se da mu se glava steže i da mu damari dolaze na svoje mjesto.

– Oh! Oh! – kliktao je od zadovoljstva i sve življe trljao žuljevitim rukama glavu, koju mu je juče na krat ko ošišao berberin Isak. Oh! Oh!

Iduće nedjelje bilo je vjenčanje.

Kraj.

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

4 Odgovori na “Samokovlija: Nosač Samuel (7)”

  1. Moze li kratak sadrzaj bilo koje dvije price iz lektire nosac Samuel…..Puno hvala!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *