Categories
Izdvojeno Sarajevske novosti

Samokovlijina kuća zaboravljena i prepuštena vremenu

Bojim se da bi inicijative oko kuće u Ulici Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na broju 10 pljuštale da neko u tome svemu vidi lični interes! Očito ne vidi! Žao mi je što mislim tako, ali očito je to istina…

Kuća u kojoj je zivio Isak Samokovlija (Ulica Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Sarajevo)
Kuća u kojoj je zivio Isak Samokovlija (Ulica Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Sarajevo)

Redakciji sarajevskog Oslobodjenja nedavno se obratila čitateljica kako bi ispričala šta joj se desilo kada je prolazila Ulicom Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka u Sarajevu: “Došla mi je prijateljica iz inozemstva. Željela sam joj pokazati naš grad, kulturnu baštinu, naše ulice, naše blago. S obzirom na to da sam završila bosanski jezik i književnost i da sam posebno bila inspirisana likom i djelom slavnog pisca Isaka Samokovlije, uputile smo se u tu ulicu na broj 10 u kojoj je živio. Ni sama ne znam šta sam u tom trenutku očekivala. Možda nešto uređenije, možda neku malu tablu na kojoj piše – Ovdje je živio Isak Samokovlija, pisac, možda mali muzej ili biblioteku.”

Ugledale su oronulu kuću, sa istrošenim starim prozorima, zakucanim ulaznim vratima, u pukotinama su bili ugurani računi za struju, vodu… Zidovi su bili popucani, a iza kuće krile su se naslage smeća. Stara kuća je zaudarala na zapuštenost, zaborav i jezu.

“Tu je živio naš čuveni Isak Samokovlija. Bio je i ljekar i pisac, i prema predanjima mnogih, veliki humanista, rekla sam sa stidom. Bilo me sramota što je kuća u kojoj, istina, slavni Samokovlija nije rođen, ali je proveo dobar dio svoga života, tako jezivo zapuštena.”




Primjer bahatosti

Isak Samokovlija, tvorac čuvenog “Nosača Samuela”, “Hanke”, “Od proljeća do proljeća” i mnogih drugih rukopisa sa životne scene otišao je u 66. godini i to 1955. godine. Sahranjen je na starom sefardskom groblju u Sarajevu. Mnogi su pisali o Samokovliji, nazivajući ga portretistom grada Sarajeva, pjesnika Bjelava i Bistrika, čovjeka čije se porodično porijeklo mjeri stoljećima.

“Ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac”, govorio je svojevremeno Enver Čolaković. O Samokovliji je govorio i Ivo Andrić, nazivajući ga blagom sefardske zajednice u BiH: “Srećna je okolnost da je sefardska zajednica u BiH dala našoj književnosti jednog pisca od vrijednosti…”

Naša čitateljica kaže da je sramno i poražavajuće da je kuća velikog pisca, a koja se nalazi u samom centru glavnog grada, tako zapuštena i da na njoj nema niti ploče na kojoj piše da je riječ o kući Samokovlije. Jevreji, koji bi najviše trebali znati o ovom objektu, dali su jako malo informacija.

– Kćerka Rikica, koja je umrla prošle godine, jedina je održavala tradiciju i brinula o imenu svoga oca. Koliko znam, ta kuća je prodata i nije se nikada ubrajala u kulturno blago grada Sarajeva. Znam da jedna unuka Jelica Bokonjić živi i radi kao ljekar u Beogradu. Nema niko nikakav kontakt sa njom. Jeste poražavajuće da se niko nije bavio tom kućom, niti da je pokrenuo inicijativu da se nešto konkretno od nje i napravi. Možda muzej ili tako nešto, kazao je Eli Tauber, savjetnik za kulturu i vjeru Jevrejske zajednice BiH.

Kome je kuća prodata, zašto u njoj niko ne živi i zašto je, na oči svih nadležnih za kulturu u glavnom gradu BiH, ostavljena da propada na milost i nemilost vremena, nije nikome poznato. Tauber je ocijenio da se kućom slavnog bh. pisca u Sarajevu trebao baviti Grad Sarajevo.

– Očito da nikome nije stalo da se riješi status te kuće. Taj objekat je možda idealna prilika da pokažemo da je Isak Samokovlija ne jevrejski, nego sarajevski pisac, što on i jeste. Ta kuća bi to ilustrovala. Ovo je još jedan primjer bahatosti domaćih vlasti, nebriga prema kulturi, umjetnosti, smatra savjetnik za kulturu i vjeru Jevrejske zajednice BiH.

– Ako je kuća privatno vlasništvo, po zakonu, nikome nije dozvoljeno da radi bilo šta u vezi s njom. Ali, ako bi volja i želja postojala, i to jaka, nešto bi se moglo napraviti. Uputila bi se inicijativa prema Skupštini Kantona i možda bi nešto i dobili, kazao je Munir Buljina, predsjednik Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo.

Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, kazao je da su nasljednici poodavno prodali kuću, ali da ne želi ulaziti u priču kome i kako: “Kuća kao kuća nije nešto važna. Recimo, bitnija je radna soba Samokovlije koja se nalazi u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Uostalom, inicijativu oko kulturnog uređenja kuće mogli su pokrenuti i iz porodice, ali to niko nije, očito, htio učiniti, smatra Finci.

Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske općine Sarajevo, također samo zna da je kuća u kojoj je tvorac “Hanke” živio gotovo pola svog životnog vijeka prodata: “Vjerujte da ne znam detalje. Ne bih ni komentarisao dalje ako je riječ o privatnom vlasništvu, kazao je kratko.




Barem tabla

Našu čitateljicu, čije je reagiranje i bilo povod ovoj priči, brine što one koji bi se trebali brinuti o ovakvim stvarima – baš i nije briga: – Ne smije nam biti opravdanje zatvaranje muzeja, pa eto, k'o biva, onda je logično da se ne opterećujemo i ne brinemo za kuće u kojima su živjeli naši poznati pisci. Nema veze što to nije kuća u kojoj je rođen Samokovlija, važno je i to što je u njoj boravio i dok je pisao i dok je radio kao ljekar u bolnici Koševo.

U Engleskoj ili Njemačkoj tamošnje lokalne vlasti veliku pažnju poklanjaju kućama slavnih pisaca i spisateljica. Ako nisu pretvorene u muzeje, biblioteke ili neke druge kulturne objekte, na njima se obavezno nalaze table na kojima piše: “Tu je živio…”, taj i taj, tada i tada.

Bojim se da bi inicijative oko kuće u Ulici Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na broju 10 pljuštale da neko u tome svemu vidi lični interes! Očito ne vidi! Žao mi je što mislim tako, ali očito je to istina, jer tolika doza nezainteresovanosti, kako Jevreja, tako i kulturnih institucija govori baš to, zaključuje čitateljica.

Isak Samokovlija rođen je u Goraždu 3. decembra 1889. U ovom gradu svake godine se od 15. januara održavaju Dani Isaka Samokovlije. Na manifestaciji se obično biraju najbolji literarni radovi učenika osnovnih i srednjih škola Bosanskopodrinjskog i Kantona Sarajevo o temi lika i djela Samokovlije.

Portretista Sarajeva, kako su ga često zvali, tek je u zrelim godinama postao nezaobilazno ime književnog života Sarajeva. One đačke, pa potom i gimnazijske dane proveo je na Bjelavama.

“Kao što je zavolio bistru i čarobno zelenu boju Drine, tako je zavolio sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi”, pisali su o Samokovliji oni koji su istraživali njegov život.

Zašto onda Sarajevo ne umije pokazati ljubav prema njemu, piscu koji mu je tako mnogo dao, te mu simbolično odati počast? Makar to bila tabla sa ugraviranim imenom i prezimenom?

oslobodjenje

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *