Završen je SFF, ostala je kiša

Nakon devet dana filmskog spektakla, prošao je još jedan festival. Otišao je SFF, došla je kiša. Ne volim nešto ni jedno ni drugo. Kažu neki bitni ljudi da moraš biti lud da bi mrzio festival, a meni drago kad ode. Prepun lažnog svega, nekako se samo natovari na leđa, pa ga trpi dok ne ode.

Sarajevo Film Festival 2015

Filmska strana festivala je nešto o čemu niko u gradu ne govori, jer su svi fokusirani na sporedne, nebitne stvari. A festival postoji radi filma, ne zbog partija na otvorenom ili oblačenja svečanih odijela. Glamuriziranja sponzora. Pljeskanja nekome ko to pljeskanje i ne želi. Ili, na kraju krajeva, vodanja holivudskih zvijezda uokolo kako bi oni hvalili naš grad i govorili nam kako smo super i kul.

Eto, odmah da riješimo dileme o „nevoljenju” SFF-a i razlozima za takve emocije. Narod je opet kriv za sve, žedan spektakla, hljeba i igara. Purivatra & Co. to sjajno iskorištavaju i u tome nema ništa loše. Samo je nekima od nas malo degutantno posmatrati tu paradu kiča, neugasivu želju festivala da se svima svidi pa se iz te nezrele emocije rađaju i gluposti koje mu najmanje trebaju.

Ali nema veze. Otišao je festival, ostala je kiša. Možda je i bolje tako. Filmski sadržaji na 21. SFF-u bili su, kažu, zanimljivi. Novinarske iskaznice, za koje su bile vezane kontroverze oko naplaćivanja istih, omogućavale su pristup samo novinarskim projekcijama Takmičarskog programa. Nekada ni to, jer su organizatori prilikom prikazivanja filma Ines Tanović „Naša svakodnevna priča” prodali previše karata pa novinari nisu mogli ući. Na novinarsku projekciju. Cirkus.

Crveni tepih na Sarajevo Film Festivalu 2015

Taj Takmičarski program donio je lijepih filmova u Sarajevo, iz svih krajeva ove regije koju neko zove Balkan, a neko jugoistočna Evropa. Proširio se SFF zadnjih godina i mimo Balkana, što je diglo kvalitet selekcije jer je na samom Balkanu vrlo teško iskupiti i dovoljan broj filmova da popune cijeli program, a kamoli učiniti da svi oni budu vrijedni gledanja. Popustila je selektorica malo i sa dramama, te se okrenula oprobanom receptu, a to su regionalne premijere filmova koji su već prikazivani na uglednim festivalima, ili su osvajali nagrade negdje. To opet ne garantuje kvalitet, jer je npr. film koji je prikazan u Cannesu bio čista fula i gubljenje vremena.

Ali, bilo je tu i odličnih filmova, kao što je turski „Mustang”, inspirativna i sentimentalna priča o slobodi i ljubavi prema životu, snimljena na način koji je potpuno drugačiji od svega što smo navikli kada je u pitanju turski film. I već spomenuti dugometražni prvijenac Ines Tanović je bio prelijepo otkriće – uspio je naše svakodnevne drame utopiti u topao filmski izraz koji nas je natjerao da ponovo zavolimo Sarajevo. I Matanić je sa svojim „Zvizdanom” polučio dosta dobrih reakcija i lijepo je vidjeti da su se susjedi napokon riješili stege komplikovane filmske priče, te se okrenuli jednostavnijem pripovijedanju.

Bilo je lijepo uživati u dobrim filmovima, kada su nama novinarima to dozvoljavali, i kada su u dvoranama boravili posjetioci koji se znaju ponašati. Prokleta kafana pored pozorišta ulijeva opuštenost onima koji misle da na projekcije mogu ulaziti i nakon početka filma, pa sa otegnute kafe i jutarnjeg sunca bauljaju u mraku dvorane, remeteći one koji su došli na vrijeme. To je bila redovna pojava, ali možda je to tako i sa namjerom, jer silni stranci koji se sliju u Sarajevo tokom festivala najviše hvale našu opuštenost i nerad, pa im pravila ne znače ništa. Sreća pa traje samo devet dana, biće filmova i u kinima. S kišom ćemo se izboriti nekako.

piše: Nisad Selimović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *