Sjećanje: Stjepan Tomašević

Stjepan Tomašević Kotromanić je bio posljednji bosanski kralj.

Stjepan Tomašević je bio sin kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Kada je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi, kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer hercega Stjepana Kosače, koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.

Dana 1. aprila 1459. oženio je Jelenu Branković, dvanaestogodišnju kćerkom srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.

Stjepan Tomašević je došao na vlast nakon očeve smrti 10. jula 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.

Budući da su Osmanlije nadirale, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Kao znak podrške papa Pio II poslao mu je krunu kojom je u Jajcu u novembru 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od strane papinog delegata.

Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. juna 1462. otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.

Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. u Adriano-polu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. maja 1463. godine.

Stjepan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Turcima. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 5. juna dao pogubiti kralja, njegovog strica Radivoja i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski Bosanski sandžak.

Posmrtni ostaci kralja Stjepana pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu, a uspomena na njega i danas je u narodu živa i mnogi hodočaste na Kraljev grob na brdu iznad Jajca.

Tomaševićeva šesnaestogodišnja udovica je umrla oko 1498. godine. Njegova maćeha, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Ara Coeli na Kapitolu. Dvoje njene djece, Šimun Kotromanić, poslije smrti Stjepana Tomaševića nasljednik bosanske krune, i Katarina Kotromanić, su zarobljeni i odvedeni u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića.