Zašto žrtvama Sarajeva i Srebrenice, a ne i Prijedora i Mostara i Čapljine i Zenice i Brčkog i Višegrada, zašto ne žrtvama svih gradova, svih sela, zašto ne svim žrtvama svih ratova, zašto ne bezbroj tačaka u svim bojama?
Sredinom januara mediji su prenijeli informacije o inicijativi za izgradnju memorijalne zone u produžetku ulice Zelenih Beretki prema Latinskoj ćupriji koja bi obuhvatala dva spomenika. Jedan za osobe poginule u Sarajevu za vrijeme rata 92-95, drugi za žrtve srebreničkog masakra. Crvene tačke za Sarajevo, crne za Srebrenicu. Ova bi dva spomenika bila i dio istorijski bitne gradske lokacije, mjesta ubistva Franca Ferdinanda. Podrška je već pribavljena, rukovodstva sarajevskih opština su čini se spremna stati iza prijedloga i već je pokrenut proces pribavljanja potrebih dozvola i mišljenja kod nadležnih institucija. Plan je izgradnju završiti do 9. maja 2014., Dana Evrope, u okviru obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata. Ipak, prije nego se krene u izgradnju treba zastati i ukazati na niz problematičnih elemenata, zbog kojih ovu inicijativu treba detaljno razmotriti.
Jasno, kada pričamo o javnim spomenicima na skliskom smo terenu. U Bosni i Hercegovini lako se možemo zateći i na minskom polju. Bilo kakva sumnjiva opaska za čas bi mogla biti kvalifikovana kao izjava nepoštovanja prema žrtvama, prema preživjelima, prema žrtvi, prema stradanju. Ipak, ne reći ništa značilo bi još jednom nekritički pristati na monološki pristup restrukturiranju urbanih dijelova Sarajeva, kakav apsolutno obilježava sav poratni urbani razvoj i transformaciju Sarajeva. Umjesto toga, potrebno je jednom za svagda prekinuti sa ovakvom praksom urbanog planiranja, čiji bitan dio, posebno u postkonfliktnim sredinama, čini i memorijalizacija odnosno planiranje lokacija i izrada obilježja koja ispisuju ono čega se ovaj ili onaj prostor, grad, zemlja zvanično sjećaju.
Zbog čega je sve problematična ova inicijativa?
Najprije, u javnoj sferi svakome je dozvoljeno prelaziti granice profesionalnih kompetencija ili specijalnosti. To je i smisao javne sfere. Štaviše, idealno, svi su pozvani da pređu ove granice i imaju stav o javnim, zajedničkim pitanjima kao što su pozvani i da predlože koncept, naprave skicu ili projekt igrališta, izložbenog prostora ili javnog spomenika. U tom je smislu ovaj prijedlog sasvim legitiman. Ono što apsolutno nema legitimitet je jednostavno pretvaranje prijedloga jednog slobodnog građanina u trajnu konstrukciju od betona (ili bilo čega drugog) koja bi dugoročno značila dramatične promjene na ovoj javnoj lokaciji. Ono što bi eventualno bilo prihvatljivo je izgradnja privremene konstrukcije koja bi poslužila kao test na osnovu kojeg bi bilo moguće vidjeti kako ovaj prijedlog funkcioniše u užem i širem prostoru grada i da li predstavlja istinski optimalno rješenje.
Drugo, čak i ako postoji ili se postigne saglasnost o pretvaranju ovog prostora u zonu namjenjenju memorijalizaciji posljednjeg rata, smije li se desiti da jedan jedini prijedlog bude i konačno rješenje? Ne bismo li trebali čuti šta o tome misle ljudi koji se bave urbanizmom, koji ga izučavaju i promišljaju? Šta je sa osobama koje se bave pitanjima memorijalizacije? Ne bi li, ukoliko se već odlučilo da se na tom mjestu ide u izgradnju memorijane zone, neophodni minimum bio javni poziv, konkurs putem kojeg bi svi koji eventualno imaju ideje o tome kako bi ova memorijalna zona trebala izgledati, mogli da predlože drugačija rješenja. Nadalje, obzirom da se radi o osjetljivoj temi koja se ne tiče samo izgleda i simbolike spomenika već nužno otvara pitanja o efektima koje bi ovakva konstrukcija imala na urbanističku cjelinu, izgled i morfologiju prostora i načine na koji će se koristiti. Zato je neophodno proces otvoriti prema svim drugim društvenim akterima: profesionalnim tijelima i udruženjima ali i građanima i građankama koji ovaj prostor posjećuju, koriste ili smatraju važnim mjestima na svojim individualnim mapama.
Na kraju moramo se pitati i kakvi spomenici i kome i čemu? Zašto žrtvama Sarajeva i Srebrenice, a ne i Prijedora i Mostara i Čapljine i Zenice i Brčkog i Višegrada, zašto ne žrtvama svih gradova, svih sela, zašto ne svim žrtvama svih ratova, zašto ne bezbroj tačaka u svim bojama? Novi spomenici znače i novu sliku grada, novu bilješku o prošlosti, a o ovome pravo da brinu i odlučuju treba da imaju svi, svi kojih se ovo tiče na bilo koji način. Zato je o ovim i o svim drugim spomenicima potrebno pričati, raspravljati. Treba vidjeti hiljadu prijedloga, pročitati hiljadu obrazloženja, treba argumentirati, prepirati se, ubjeđivati se i onda odlučiti, nikako prije. Ne treba li se pitati šta je sa svim do sada podignutim spomenicima koji treba da nas podsjećaju na ono što se tokom ratova desilo i koji i kakvi novi spomenici nam trebaju. Umjesto žurbe, po skliskom terenu treba ići pažljivo, polako, najsporije.
Grupa građana