Tunel spasa zvanično na internetu

Sarajevski ratni Tunel spasa i muzej dobili su svoju oficijelnu web-stranicu na adresi: tunelspasa.ba.

Jedini način da se iz opkoljenog Sarajeva izađe do slobodne teritorije bilo je pretrčavanje aerodromske piste. Teška situacija i blokada grada naveli su na razmišljanje o izgradnji podzemnog puta ispod piste. O podzemnom putu razmišljao je i vojni vrh, a prvi pokušaj bio je da se nađe poprečna drenažna cijev koja se nalazila ispod Aerodroma i koja je korištena za prikupljanje podzemnih voda. Zbog nemogućnosti pronalaska plana Aerodroma, ta ideja je propala, te se ponovo nameće ideja izgradnje podzemnog tunela.

Krampe i lopate

Krajem 1992. godine general Rašid Zorlak angažuje dva inžinjera, Fadila Šeru i Nedžada Brankovića, da naprave projekt za izgradnju. Određene su polazne tačke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt za izgradnju završen je u januaru 1993.

Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović izdao je 12. januara naredbu za organizaciju prvih radova. Radovi su napokon otpočeli 28. 1. 1993. Prve tunela iskopali su 1. 3. 1993. godine pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH. Za kopanje su korištene krampe i lopate, a jedina rasvjeta bila su kandila (posudice napunjene jestivim uljem sa kratkim fitiljem).

Zbog nedostatka opreme i materijala radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima.

Krajem aprila počelo je i kopanje iz pravca Butmira. Poseban problem predstavljala je podzemna voda. Zbog prekida u napajanju el. energijom, voda se iz tunela često iznosila u kantama ili kanisterima. Sa strane Dobrinje za ojačavanje zidova koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama. U Sarajevu je bilo gotovo nemoguće pronaći drvo, dok je u Butmiru bilo obrnuto. Korišteno je drvo sa planine Igman.

Na leđima i u rukama

Agresor je u međuvremenu saznao za kopanje tunela, pa su radovi bili otežani stalnim granatiranjem. I pored svih poteškoća na koje je nailazila ideja o tunelu, ali i samo kopanje tunela, 30. 7. 1993. godine oko 21 sat, dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma. Tog dana Sarajevo je dobilo mali, ali siguran prolaz do Butmira, Igmana i ostale slobodne teritorije RBiH.

Na samom početku rada tunela sve se nosilo na leđima i u rukama. Prenošena je hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Naknadno je postavljena pruga, pa je transport olakšan korištenjem malih vagona. Kroz tunel su uspostavljene i telefonske veze Sarajeva i slobodne teritorije. Poslije je kroz tunel proveden i cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prenos električne energije.

Turistima koji danas posjećuju Muzej tunela spasa nezamislivo je da je nekoliko stotina hiljada ljudi zavisilo od malog uskog prolaza ispod Aerodroma. Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstankom. Nema sumnje da je Tunel spasa odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada, Sarajeva.

Podaci iz brošure “Tunel spasa”, autora Bajre i Edisa Kolara

tunelspasa.ba