Sarajevski ratni Tunel spasa i muzej dobili su svoju oficijelnu web-stranicu na adresi: tunelspasa.ba.
Krampe i lopate
Krajem 1992. godine general Rašid Zorlak angažuje dva inžinjera, Fadila Šeru i Nedžada Brankovića, da naprave projekt za izgradnju. Određene su polazne tačke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt za izgradnju završen je u januaru 1993.
Zbog nedostatka opreme i materijala radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima.
Krajem aprila počelo je i kopanje iz pravca Butmira. Poseban problem predstavljala je podzemna voda. Zbog prekida u napajanju el. energijom, voda se iz tunela često iznosila u kantama ili kanisterima. Sa strane Dobrinje za ojačavanje zidova koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama. U Sarajevu je bilo gotovo nemoguće pronaći drvo, dok je u Butmiru bilo obrnuto. Korišteno je drvo sa planine Igman.
Na leđima i u rukama
Agresor je u međuvremenu saznao za kopanje tunela, pa su radovi bili otežani stalnim granatiranjem. I pored svih poteškoća na koje je nailazila ideja o tunelu, ali i samo kopanje tunela, 30. 7. 1993. godine oko 21 sat, dva čovjeka, kopajući sa dvije različite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma. Tog dana Sarajevo je dobilo mali, ali siguran prolaz do Butmira, Igmana i ostale slobodne teritorije RBiH.
Turistima koji danas posjećuju Muzej tunela spasa nezamislivo je da je nekoliko stotina hiljada ljudi zavisilo od malog uskog prolaza ispod Aerodroma. Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstankom. Nema sumnje da je Tunel spasa odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada, Sarajeva.
Podaci iz brošure “Tunel spasa”, autora Bajre i Edisa Kolara