Koliko god zvuči kao plamflet ili nekakav proglas, ipak je samo istina nekolicine koja mirno neće pod jaram: Mi želimo slobodu i želimo cjelinu. Apsolutno NISMO zainteresovani za srbovizije, kroatone, bošnjakistane. MI SMO LJUDI!
piše: Nermin Čengić
Bijes iz čovjeka često izlazi kad ga gledaju u oči i valjaju mu notorne laži, kad ga prave budalom, a šta je to i kako se zove tišina koja ubija dok zločinci preporučuju da će preporoditi zemlju, iz prostog razloga što drugi zločinci koji (još) nisu kažnjeni nemaju pojma kako se zemlja vodi, a kamoli preporađa.
Stara je vijest da je Fikret Abdić, popularni Babo na slobodi nakon odslužene premale kazne za zločin. Priloga o tome i tekstova je napravljeno više nego dovoljno. Čini mi se da je i snimljeno nekih ‘specijala’ o izuzetno uspješnom privredniku, koji se u praskozorje rata odlučio protiv svojih komšija, a zarad tzv. VIŠIH CILJEVA. (Odvratna je činjenica da skoro svaki čovjek na ovom svijetu upada u redovnu zamku nekih VIŠIH CILJEVA. Produkt takvog gledanja i učešća je jasan. Ponavlja se svakih nekoliko decenija.) Zna se šta je Abdić radio, kako je radio, s kim je radio, zašto je radio sve što je radio. I nikom ništa. Malo zatvora i hajd’ na slobodu Fikrete. Lijepo.
Maloprije mi naumpade dilema o bijesu i šutnji – šta je preče kad na slobodu izađe zločinac dok su neizbrojana tijela mrtvih razbacana od nemila do nedraga, raskomadana ili još nisu pronađena, i njegovom zaslugom. Jer Abdić je šurovao s četnicima, dodvoravao se zlu, učestvovao u pogromu i ubijao odbranu. Ima li iko pravo na šutnju i da li je neopravdan bijes u trenutku kad taj Abdić netaknut, malo sijed i istrošen, formira odbore, komisije, pod okriljem Udruženja i preporučuje se kao aktivan sudionik u popravci, kaže preporodu uništenog. Suvišno je pitanje o obrazu. Da ima obraza ne bi se više nikad pojavio ni na 100 kilometra od mjesta gdje je mrvio svjetove, a kamoli se tamo vratio i živio. Bitnije pitanje je kako iko od žrtava Abdićevih paktova i ratova ima obraza i dalje šutiti. Ne Fikretu, jebo njega, nego ovima zbog kojih se svi fikreti mogu uzdizati i isticati kandidatima za svjetlo na kraju tunela.
Kažu, a ne lažu – vlast je onakva kakvu je narod zaslužuje. Tom nepobitnom logikom nesposobnost vođa bilo partijskih, nacionalnih ili vjerskih, da primjene normalnost umjesto nenormalnosti, koju i sama stada znaju stvarati bez ičije pomoći, ekvivalentna je nesposobnosti svjetine koja kao vjerovatno najveći ikad upoznat moron na ovom svijetu, uporno hoće još. Čini se da taj mazohizam potpuno odgovara ovom trenutku u kojem se pojavljuje oslobođeni Abdić koji sad namjerava preporoditi ono što je sam uništio. Bilo bi dobro da se nađe neko pametan pa da pojasni, prije svega, kako je moguće da dželat postane graditelj? Još gore, graditelj onog čijem je uništenju kumovao. Nedostaje tu logike, ali kako živimo na mjestu kojem fali svega, a ponajviše logike i u jednom potpuno blesavom vremenu, pomisliti je da bi to možda i bilo moguće jer, evidentno je, ovdje se ne želi, neće, dakle niti zaslužuje bolje. Čini se da je nedavna klanica bila predigra, koja će uskoro biti zaboravljena, za ‘progres’ što će napuhivati isti oni koji su ga raspukli.
Pomiriti se da si kolateralna šteta višeg cilja nije nimalo bezazlena odluka. Pomirbe kod svjesnog nema, ali čini se da kod mase, zaista nesvjesne trenutka i razvoja događaja, pomirba se čini sasvim izvjesnom. Zato i pomislih da nije nemoguće Fikreta Abdića uskoro vidjeti u kožnoj foteljčugi iza mahagoni stola kako dijeli lekcije i uvezuje nespojive lobije u cjelinu koja će, obećava on, izvesti jedan konglomerat na svijetle staze s kojih je skliznuo, najprije svojim šurovanjem sa Zlom u ljudskom obliku, a kasnijim razvratom još itekako prisutnih vlastelina-bandita što se grčevito bore za fotelje ili se multipliciraju u slične stranke odakle se, modifikovani, nadaju, štaviše očekuju pobjedu i premoć.
Nikome ne smeta što se klinički mrtva lešina već počela raspadati. Tek tako umrijeti ne može jer ima još barem deset života, pa se ovako raspadnuta koprca za neka nova pokoljenja da je spajaju u jedno koje joj je jedini prirodan oblik postojanja. Pored dodika, izetbegovića, čovića, lagumdžija, radončića, pa i sejdić-fincija, a sada i sve užurbanijih abdića, koji svi skupa, uz dodatne ‘heroje raspada’, imaju samo jedan zadatak – ubiti posljednji atom snage i volje kod ljudi koji ne žele biti dio plemena, ne žele biti dio tala, ne žele u ropstvo dragog vođe…
Koliko god zvuči kao plamflet ili nekakav proglas, ipak je samo istina nekolicine koja mirno neće pod jaram: Mi želimo slobodu i želimo cjelinu. Apsolutno NISMO zainteresovani za srbovizije, kroatone, bošnjakistane. MI SMO LJUDI! I tako nam piše u genetskom kodu, koji jasno zna raspoznati da je Fikret Abdić zločinac i da mu ne smije biti mjesta niti u medijskim javljanjima, naprotiv mora biti progonjen kao zvijer, što jeste, kao i svaki koji se ikad drznuo okoristiti o patnju i suzu majke i oca, sestre i brata ubijenog Čovjeka. Lista takvih je duga i svima dostupna, kao što su svakom šutećem jako dobro poznata imena onih koji su od 1990. godine bili na vlasti, još uvijek su na vlasti ili, preobličeni, pretenduju na vlast u ovom trokutu i šire. I svaki od njih, do jednog, odgovoran je. Da, odgovorni su i ovi koji preobraženi dolaze kao svježe snage. Trule jabuke smrde bez obzira što im je farba ganz nova. Smrde na kilometar i jasno je ko su i šta su, a malo aktivnijim guglanjem se dođe i do podataka gdje su i šta radili tokom proteklih godina. Lista je preduga i zahtjeva dosta vremena i napora da se ispiše, a kamoli adekvatno sankcioniše svaki na njoj. Poznati su i sponzori, organizacije, sile, lobiji. Sve znamo, a opet smo isprepadani nečim ili nekim, dok se Fikretu Abdiću smješi fantastična prilika da nas ukrasi svojim sijedim ćuperkom na domaćem tržištu. Jer nema ko drugi? Jer ne zna niko? Jer neće niko?
Minderluci se ugodno drmusaju dok jednom sedmično prebrojavaju zlatnike, slušajući raporte svojih frontmena. Imena se znaju, uloge se znaju, ta mafijaška gnusoba je dobila svoju idealnu državu. I niko se ne protivi. Nikom nije stalo da se udruži i spasi obraz sebi, za svoju djecu? Pa dobro. Neka vam onda dokazani kriminalci po zakonu obećavaju razračune s mafijom. Već bi pomenuto – kolo vode onakvi kakve zaslužujete. Buđenje? Ma ne, nema potrebe. Treba nama i popularni Babo i djeca Babina zar ne? Upravo to treba da se desi i obesmisli sve za što su naši mrtvi pobijeni. U nekoj normalnoj državi taj bi idiot bio vječito obespravljen. Barem bi izgubio sva građanska prava zbog svega što je učinio. U ovoj nazovi državi, sa mafijom na čelu i u opoziciji, Abdić održava redovne press-konferencije i diže čelo do nebesa. Pogledaj mu osmjeh, vidi mu čehru. Sve ti je jasno – i ko je on i šta je, i ko si ti i šta si, a ono što je najjasnije jeste da će mu sve proći. Jer i on je u talu, a tal ne poznaje zločinca i žrtvu. Biće Babo opet narodni babo, što ne bi bio, dok se preostalima izvrće pamet gdje su i zbog čega bili četiri godine, a u ostalih petnaest nestajali i presvisnuli. Dobrodošli u novo vrijeme. Kako rekoh na početku – bijes iz čovjeka obično izlazi kad vidi da ga pokušavaju namagarčiti. A šta će iz ovdašnjeg izaći kad shvati da je svojom šutnjom samog sebe namagarčio?