U tuđoj vjeri, na svojoj zemlji

Obnovljena katedrala, nekoliko polupraznih crkava, dva crkvena sveučilišta, jedna škola, jedna kafana u centru grada – to je ono što je ostalo od naroda koji je ravnopravno s drugima gradio ovaj grad od njegovih temelja i u njegovu povijest ugradio neke svoje najsjajnije neimare.

Na posljednjim stranicama Olobođenja rezerviranim za smrtovnice, sve rjeđe se mogu sresti posljednji pozdravi ljudima koji nose imena tipa Hinko Vehrličak, Jozefina Tvrtković, ili Josip Miler. Ova prezimena, nasumce upamćena iz novinskih čitulja, svjedoče o posljednjim tragovima jedne religije i kulture, koja je, iako najmalobrojnija, davala snažan pečat sveukupnoj duhovnosti grada. Sarajevski Hrvati. Bošnjaci katoličke vjere, ‘zapadnjaci na europskom Orijentu’, agresori ili žrtve?

U poslijeratnom Sarajevu i golim okom vidljiv je jedan paradoks: nikad nije bilo više riječi o Hrvatima, njihovoj vjekovnoj prisutnosti i autentičnoj ukorijenjenosti u bosansko tlo, a nikad manje Hrvata, u postocima, u gradu nije živjelo. Nikad se snažnije u ovome gradu nije multiplicirao hrvatski znak i hrvatske institucije (kakve su, recimo, ‘Napredak’, ‘Katolička gimnazija’, ‘Matica hrvatska’) nego danas, a da se pritom svaki dan Hrvati sve više iseljavaju iz grada, napuštajući ga po prvi put u svojoj povijesti, izgleda zauvijek. Procesi etničkog čišćenja su već okončani, a ono što je ostalo od bosanskoga ‘ćilima’ lagano se ‘dovršava’. U potrazi za sretnijim domom napušta se domovina, cjelokupna povijest, traži se druga domovina (‘rezervna’), u kojoj si stranac među svojima, u svojoj vjeri, na tuđoj zemlji, kako bi se reklo parafrazom jednog aktualnog bosanskog idiotluka.

Aktualna kalvarija sarajevskih Hrvata mogla bi se uporediti sa dramom talaca, u kojoj su oni postali tek monetom za potkusurivanje usranog hrvatskog veledržavlja. Šta su na Tuđmanovoj karađorđevskoj mapi mogla značiti, recimo, imena Silvija Strahimira Kranjčevića, Josipa Vancaša, Ive Andrića ili Vitomira Lukića, kad je taj nesretnik i sam pojam Sarajeva doživljavao kao nešto protuhrvatsko, Hrvatima strano. Sav kontinuitet pokoljenja, svu autentičnost hrvatstva Bosne on je razmijenio za marginalnost nekakve ‘nove dijaspore’. A sarajevski Hrvati, veli Luka Markešić, nisu dijaspora, oni u grad niotkud nisu stigli, oni u njemu žive ‘otkad je Isus hodao po zemlji’. Ovoj etničkoj skupini ponavlja se danas sudbina slična onoj iz 1697. godine, kad je habsburški princ Eugen Savojski do temelja razorio i opustošio grad. Hrvati su tad gotovo u cijelosti bili prognani, ili su sami pobjegli od straha pred odmazdom.

Sarajevo za Grude

Pučanstvo se tokom narednih stoljeća lagano vraćalo i obnavljalo. Iako za vrijeme otomanske imperije u pravima nisu bili izjednačeni s vladajućom islamskom populacijom, sarajevski su katolici u gradu bili na glasu kao radišni ljudi i uspješni trgovci. U svom čuvenom putopisu Evlija Ćelebi osvrće se tek na činjenicu da su sluškinje u turskim vlastelinskin kućama bile i ‘mnogobrojne Hrvatice’, dok Bašeskija izvješćuje da je gradski kvart Latinluk podario mnoge znamenite trgovce i zanatlije. Ponovna značajnija reanimacija bosanskih katolika uslijedit će tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, kad se Turska carevina osipa, a Bosna i Hercegovina odlukama Berlinskoga kongresa biva pripojena Austro-Ugarskoj monarhiji. Dolazak austrijske vlasti, piše Andrić, promijenio je ustaljenu društvenu relaciju između ‘vladajucih Turaka i potčinjenih hrišćana’; sad su obje te socijalne grupacije bile pod vlašću i dominacijom trece, austrougarske, koja je pristigla sa nekih dalekih i nepoznatih strana.

Kao u prvom redu katolička, vlast dvoglave monarhije osiguravala je sarajevskim Hrvatima svijest o pripadnosti zapadnoj civilizaciji, omogućivši im prvi put u njihovoj povijesti organiziranje na vjerskoj i nacionalnoj osnovici po zapadnome modelu. Austrija među Hrvate uvodi dijecezansku crkvu i utemeljuje Vrhbosansku nadbiskupiju, potiskujući stoljećima dominantne franjevce i njihovu provinciju Bosnu Srebrenu, i taj sukob među bosanskohercegovačkim katoličkim pastirima nije završen ni do naših dana. Počeci stranačkog organiziranja sa Hrvatskom narodnom zajednicom, podsticanom franjevcima, i Hrvatskom katoličkom udrugom, koju je vodio klerikalni nadbiskup dr. Josip Štadler, ostavit će burnog traga na život sarajevskih katolika.

Austro-Ugarska je poticala intelektualni život, omogućujući sarajevskim katolicima približavanje tokovima nacionalnog preporoda. U tom vremenu u gradu se okupljaju značajne hrvatske intelektualne snage, koje će vidno doprinijeti transformaciji Sarajeva iz orijentalne urbane strukture u moderni grad zapadnoevropskoga tipa. Arhitektura Josipa Vancaša, kao i literatura Silvija Strahimira Kranjčevića, da spomenemo samo najznačajnije, dali su gradu jedan superiorni kulturni pečat u modernome vremenu.

Nastankom prve Jugoslavije brojni službenici Monarhije, došli iz Austrije, Češke i Mađarske, našavši se u novoj političkoj konstelaciji, mahom su se, zbog pripadnosti katoličkoj vjeroispovijesti, deklarirali kao Hrvati. Oni su najčešće čuvali gradske i građanske tradicije: i u vremenima ‘tamnice naroda’ davali su gradu balerine, klasične muzičare i kazališne ljude. Te su se gradske tradicije zadržale i u kulinarstvu i općenito u načinu života i širile se kao nacionalni znak prepoznavanja: božićni kuglof (austr. Gugelhupf), saher torta, lampa s abažurom, bal, sve je to prešlo u novi nacionalni kôd – hrvatski. Tu su bili i esnafi novih gradskih zanata: šeširdžija, precizni mehaničar, perar (popravljač naliv-pera) itd. U vremenima stare Jugoslavije nastavlja se proces integralizacije hrvatstva, a napeti i turbulentni odnosi Zagreba i Beograda imat će jakog utjecaja i na sarajevske Hrvate.

Najveće novovjeko iseljavanje Hrvata iz grada započet će nakon sloma ustaške Nezavisne Drzave Hrvatske, u kojoj je Sarajevo bilo drugi državni centar. Zločini koje je Pavelićeva fašistička strahovlada učinila drugim bosanskohercegovačkim narodima, prvenstveno Srbima, učinit će bosanskohercegovačke Hrvate kolektivnim krivcima dugi niz godina. Razdoblje vladavine zloglasne Udbe učinit će upravo od Hrvata najveće mete za odstrel, sve do početka sedamdesetih, kad na temelju reformiranog Ustava Bosna i Hercegovina doživljava svojevrstan oblik političke renesanse. Tad će, u sklopu borbe za političku autonomiju Bosne, doći i do reafirmacije hrvatstva, koje je u gradu živjelo pritajeno, u političkoj anonimnosti.

Guja u njedrima?

Uoči srpske agresije na Sarajevo 1992. godine, u vrijeme sveopće nacionalne homogenizacije, sarajevski Hrvati bili su pretežno na liniji obrane grada i Bosne, kao svoje domovine. Poziv neovisnih intelektualaca i dobrog dijela Katoličke crkve na referendum za nezavisnost Bosne, unatoč Tuđmanovu protivljenju, rezultirao je nacionalnim plebiscitom. Događaji koji su uslijedili nakon 6. travnja 1992. pokazali su da su sarajevski Hrvati ostavljeni kako od zagrebačke centrale, tako i od njene hercegovačke egzekutive. Taj proces će rezultirati političkom eliminacijom sarajevske političke inteligencije, od Stjepana Kljuića, Miljenka Brkića, pa sve do Ive Komšića i Ilije Šimića. Zagreb je gledao na Sarajevo kao nešto Hrvatima strano, potičući iseljavanje Hrvata iz njega, pa čak predlažući i premještanje nadbiskupskog ordinarijata iz Sarajeva u Travnik. Tokom rata legitimne organe zajedničke vlasti napustit će gotovo svi ministri – njihovim preseljenjem u Grude u organe fantomske Hrvatske Republike Herceg-Bosne započet će jedna nova povijest odnosa sa Bošnjacima, a počinjati povijest hrvatskog kraja u bosanskohercegovačkoj prijestolnici.

Udaljavajući vrijedne i zaslužne zapovjednike hrvatske nacionalnosti (Šiber) iz redova zajedničkih obrambenih snaga, Alija Izetbegović će doprinositi procesima koje je podsticao Tuđman. Opredjeljujući se za partnerstvo s tuđmanovskim snagama (Prlić, Rajić), Izetbegović će posijati nevjericu i u srcima onih Hrvata koji nisu imali ‘rezervnu opciju’ domovine, ili su takvu već bili probali i ‘popušili’. Danas Hrvati Sarajeva (oni koji su ostali) za svoje predstavnike imaju političare koji su zaposjeli stanove u Mostaru i pokupovali u Zagrebu, a u Sarajevo svrate samo zato da bi u Hercegovini mogli širiti bauk islamskoga fundamentalizma, svjedočiti izmanipuliranoj hercegovačkoj sirotinji o ‘nužnosti trećega entiteta’, te usput ponešto prošvercati. S takvima se bošnjačka vlast uglavnom dobro slaže, praveći ne jednu zapreku onim Sarajlijama hrvatske nacionalnosti koji se žele vratiti u svoj grad. S druge strane, kod Bošnjaka se povremeno podgrijava novi stereotip o ‘latinskoj lukavosti’, o Hrvatima kao ‘guji u njedrima’.

‘Mi nismo gradjani, mi smo Hrvati!’, govorio je Božo Rajić u ime tih gradskih ljudi, difamirajući svaku ideju kulture i civilizacije. Hrvata u Sarajevu je, prema popisu stanovništva iz 1990., bilo oko osam posto. Danas je taj broj značajno smanjen, sa stalnom tendencijom smanjivanja. Hrvatima se ponovno pokušava nametnuti kompleks nove kolektivne krivnje i oni sve više odlaze (‘Kriv Srbima, kriv komunistima, kriv Muslimanima, kriv Bogu i Allahu, pa dokle’, žalio se nedavno autoru ovog članka jedan član HKD ‘Napredak’).

Nacionalno organiziranje uvijek je najpogubnije za manjine, stoga su sve stranke s nacionalnim predznakom za Hrvate ne samo u Sarajevu nego i cijeloj Bosni i Hercegovini pogubne. Identificiranje hrvatske vlasti sa politikom bošnjačke nacionalne stranke, ovdašnji Hrvati većinom doživljavaju kao znak vlastite ostavljenosti od Zagreba. Oholo ponašanje Hercegovine, prvenstveno Hercegovačke franjevacke provincije, općenito prema problemima bosanskog hrvatstva, ostavilo je još jači dojam besperspektivnosti i nepripadanja ovome podneblju. Koliko će sarajevski Hrvati participirati u političkoj alternativi ovisit će više od lidera nego od njih samih. Ukoliko vlast ne bude pomagala takve procese, svaka druga pomoć Hrvatima u Sarajevu neće imati smisla. Jer ih, jednostavno, u tom gradu više neće biti.

Obnovljena katedrala, nekoliko polupraznih crkava, dva crkvena sveučilišta, jedna škola, jedna kafana u centru grada – to je ono što je danas ostalo od naroda koji je ravnopravno s drugima gradio ovaj grad od njegovih temelja i u njegovu povijest ugradio neke svoje najsjajnije neimare. Danas, veli anegdota, najznačajnija direktorska fotelja koju u Sarajevu ima neki Hrvat nalazi se u upravi Gradskog groblja.

piše: Mile Stojić