‘Da nam živiš još stotinu, ma dvije stotine godina! I kad umreš da nam živiš! A ko ti podmeće i laže za lošu glumu, neka se čuva najstrašnijeg Strašnog suda, jer poznato je socijaldemokratsko geslo – bog je velik’, i kadar je nevjerniku kazne odrediti!’
piše: Nermin Čengić, i svi koji su probdjeli noć
Nacija je prethodnu noć sve do ranih jutarnjih sati, pa i kasnije probdjela u potmuloj tišini. Čuo se samo muk prkosnih, koji su, svako na svoj način, molili za zdravlje Dragog Vođe, kojem je sinoć pozlilo pod reflektorima televizijskog studija. Nema čovjeka u cijeloj nam našoj gizdavoj zemlji koji je prethodne noći bio miran, dok je u sarajevskoj klinici tim najboljih ljekara iz svih stranaka i pokreta kao jedan radio pretrage organizma ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
Pod prozorima su starije žene izvlačile najdrevnije molitve kako bi potpomogle održanje životnih funkcija Dragog Vođe. Ponajbolji naučnici su unisono bili u pripravnosti u slučaju potrebe što bržeg iznalaženja razrješenja pomršenih zdravstvenih tegoba Najdražeg Zlatka naših naroda. Zemlja je bila u vanrednom stanju.
Ovakvo jedinstvo nacije nije viđeno još od februarskog snijega. Niko nikog nije pitao koje je nacije, noćas se nije znalo ko je bošnjak, ko hrvat, ko srbin, a ko ostali. Veličanstveni Lagumdžija je uspio ujediniti naciju u bolu, ostvarivši vjekovni san koji snuje zajedno sa Najfantastičnijim Miletom, što no prije nekoliko mjeseci imade sličnu tegobnu epizodu, kad se jednako kao noćas ustalo u jedinstvenoj molitvi za tada Milog nam Mileta opstanak.
Jasan je to znak da je narodu stalo i da je spreman žrtvovati cijelu neprospavanu noć, iako ujutro mora nazad u fabrike i svoje visokoplaćene poslove i zadatke. Upečatljiv je znak da ova zemlja ima nenadjebivu budućnost. Narod je najbolji korektiv vlasti, jer ako narod šutljivo i smjerno reaguje u molitvi onda je svakom lideru na čast i diku. A noćas je Bosna i Hercegovina bila jedinstvena. Zajednički glas molitve za zdravlje Spektakularnog Zlatka prolomio je svemirska prostranstva.
Angažovani su najjači vidari, pozvane su ultimativne bajalice. Od Baščaršije do Kastela, od Panonice do Španskog trga. Ulice su bile obasjane čudnovatom svjetlošću koja je prkosila tami što se nadvila nad glave zamalo gubitnika, čiji je ministar vanjskih poslova bio u životnoj opasnosti, ali je i pored gubljenja zdravstvene ravnoteže na nogama napustio studijske prostore entitetske televizije u Sarajevu.
Upravo dobijamo dojavu iz Kliničkog centra da će Ultimativni Lider uskoro biti poslat na kućni oporavak. Rezultati pretrage još nisu uštimani, ali ne treba sumnjati da će se već pronaći nešto što će Veličanstvenom Zlatku dati opravdanje povišenja pritiska u datom trenutku.
Običan, najobičniji narod, ona fukara i goljo, koji se nakon noćne pometnje polako vraća svojim utvrđenim plemenima, sretni zbog pozitivnog ishoda događaja, dogovara sa rukovodstvom svojih naroda i firmi da danas napuste radna mjesta nešto ranije kako bi što spremnije dočekali Velikog vođu na izlazu iz bolnice. Nadomak bolnice, među sve brojnijom masom, već je krenulo veselo romorenje uličnih prodavača ‘cvijeće, cvijeće, kupite cvijeće’, čime se zamijenila noćašnja zloslutna ponuda ‘svijeće, svijeće, kupite svijeće’.
Iz prvog obraćanja jednog od prisutnih čuju se riječi, koje se mogu pripisati bilo kome ko misli dobro našoj miloj domovini, a one glase: ‘Živio nam Dragi Veliki Konačni Vođo! Da nam živiš još stotinu, ma dvije stotine godina! I kad umreš da nam živiš! A ko ti podmeće i laže za lošu glumu, neka se čuva najstrašnijeg Strašnog suda, jer poznato je socijaldemokratsko geslo – bog je velik’, i kadar je nevjerniku kazne odrediti!’