Nermin Čengić: A mogli smo bolje

Krasno je što su ispunjeni snovi nekoliko hiljada onih koji su stotinama godina čekali da im se snovi ispune. Jednako je jadno ako ne i jadnije što su zbog toga ispunjenja milioni ljudi, nakon skoro pedesetak godina Života, nepovratno ostavljeni na margini skršenih snova.

Zastava SFR Jugoslavije
Zastava SFR Jugoslavije

Danas bi se slavio praznik i niko ne bi morao u besplatnu školu, na osiguran posao. Ulice bi bile prekrivene crvenim zastavama, prigodnim ukrasima, priredbe bi se održavale u salama okićenim pobjedama, časovi istorije bi svjedočili o neustrašivosti, a televizori bi blještali svečanim slikama. Sretni ljudi bi danas s osmjehom na licu i bezbrižnom radošću u srcu bili u dilemi gdje i s kim se večeras “unerediti” na nekom od brojnih slavlja koja bi bila organizovana diljem te “bivše zajedničke” države. Sutra, čak do kraja sedmice pola jugoslovenske nacije od oko dvadeset dva miliona stanovnika bi uzelo za to pričuvani dio godišnjeg odmora ili neupitno bolovanje, kako bi opet za sedam dana bili spremni za nove radne pobjede i udarničke značke. Danas bi se u govorima začula i činjenica da smo među jačima i bitnijima na Planeti, da imamo strašne mogućnosti koje redovno koristimo, da nam je zdravstvo i obrazovanje iako besplatno vrlo kvalitetno, da otkopavamo rekordne tone sirovina, da smo model mnogima u svijetu, da… I sve bi bilo tačno.




Međutim, umjesto svega što smo mogli danas da radimo i doživimo, mi smo odabrali biti NIŠTA. Odabrali smo da budemo okovani u predvorju života, da upravljaju nama kao marionetama, da nas već dvadeset i kusur godina magarče i dokazuju da postoji razlika u krvotoku i promjeru lobanje, da se rijeka može podijeliti na milion komadića od izvora do ušća, da je sasvim normalno ubiti, zaklati, pokrasti, rušiti, paliti, lagati, pljuvati, prditi i smrditi. Reći ćemo da mi to nismo htjeli, da nam je to neko drugi napravio i nastavićemo da se lažemo. Jer da nismo htjeli zašto smo to izabrali? Izabrali smo jer se nismo savladali, jer nismo bili jači od sebe, jer smo pokleknuli pred naletom nekad manjinske zvijeri, koja se umnožila i razbucala živote svakog od nas. Umjesto normalnog smo tražili i dobili ludilo, i zato nemamo prava da se žalimo ali imamo itekako razloga da žalimo. Iako će mnogi sad listati razloge protiv onoga u čemu su se rađali do kraja osamdesetih godina dvadesetog vijeka, svako od njih, želi li biti iskren, mora priznati da je iz boljeg došao u gore. Želi li biti iskren mora priznati da ovo sad u odnosu na ono nekad nije ni slično, a kamoli jednako ili bolje, niti ima snage i pameti da se od ovoga sad napravi sigurno i bezbrižno, da se ustanove slobode i načini kakvi su se upražnjavali u zajednici šest ravnopravnih republika i dvije pokrajine.




Dok je u Jugoslaviji, Socijalističkoj, Federativnoj, Republici, čovjek bio na prvom mjestu, u raskomadanosti koju danas pokušavamo “kulturno-umjetnički” ponovo polijepiti, čovjeka nema. Nestao je, otuđio se i samog sebe unesrećio. Zaboravljen je osmjeh, sreća je postala incident, a iskrena radost se s nostalgijom može pronaći još samo na starim od opsadnog dima ožutjelim fotografijama. One koje vrednovasmo kao protuhe danas štujemo kao prosvjetitelje. U nedostatku normalnosti, raspolučenost biva dovoljnom za nadu. Nesuvislim dokazivanjima, vitoperenjem mozga, plitkošću mišljenja i sramotnom vlastelom danas se obilježava svaki dan, bio praznik ili ne. Fašisti su preuzeli bank i za razliku od neupitnog antifašizma kakav smo živjeli i disali, danas se stidimo progovoriti, a onima koji progovaraju masa nastoji čim prije začepiti usta. Masa će uvijek biti masa. Povodljiva i željna pastira kojem oprašta sve lopovluke, sve nepodopštine i svako zabijanje gluposti u mozak, i to dok god ju, masu, čini ponosnom na njihovu glad.

Danas nije popularno imati ZAJEDNIČKI SAN. San je rasparčan i značajno modificiran. Skupljamo ostatke historije, neko hiljadugodišnje, neko pedesetogodišnje. Ovi s vremešnijom istorijom su zarad nje odlučili izgubiti sebe, o značajnim datumima dokazujući da odavno postoje dok ih u stvarnosti nema dalje od dometa njihova presječenog koraka. Ovi s nešto mlađom historijom su izgubili sve ostalo, a sebe pokušavaju uvjeriti u sebe, ali ne i gromoglasno progovoriti o tome. Popularno je danas biti što manji i ograničeniji, dok su širine prešle u nostalgične napjeve o mogućem i svakako nedostižnom.

Danas smo mogli slaviti ali danas nećemo slaviti. Danas će umjesto radosti, nostalgija preuzeti komadić mozga koji sadrži sjećanje na jedno vrijeme kada je, vole to tako reći “bog hodao zemljom”. Ukoliko nismo baš u toj mjeri oguglali, sjetićemo se na lakoću vremena i ŽIVOTA koje smo upropastili i zauvijek zatrpali smećem urušene svakodnevnice, govnima orazličenja ljudskoga bića, nesrećom koja izaziva suze majki i stravu djece. Okoštali i umrtvljeni više ne znamo kako je biti poštovan i cijenjen jer već predugo živimo kao sužnji koje mori sve što moriti može ljudsko biće kad mu se otme smisao. Sasvim je opravdano osjećati nostalgiju za boljim, posebno ako nakon boljeg dođe tako neupitno loše. Nakon dvadeset i kusur godina imamo za čime žaliti. Ali, žaliti više ne znamo ili u ovoj takozvanoj demokratiji, tradicionalno isprepadani osudom okoline, žaliti ne smijemo.

piše: Nermin Čengić, 29. novembar 2012.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *