I taman kad sam skont'o da je red pokloniti se i do kraja života biti zahvalan rečenom Bakiru što ne dozvoli da mu iko Bosnu i Hercegovinu dira, on je sve uspio upropastiti. Potpuno.
piše: Nermin Čengić
Mo'š mislit’ zemlje koju brani Izetbegović. Ovaj put Bakir. Nema njoj sreće, nema ni napretka. Al’ to već znamo. Nego, kad me nije srce strefilo nakon čitanja otužnog literarnog (izvinjavam se pridjevu na zaludnom korištenju) pokušaja Izetbegović Juniora da se nagovori onome što ima titulu predsjednika susjedne države. Sjetilo se Bakiru da u svojstvu člana troglavnog Predsjedništva BiH reaguje na preseravanje Nikolić vojvode Tomislava, kad se potonji oglasio na jednoj makedonskoj televiziji rekavši ništa manje otrovne gluposti nego do sad.
Šta je Izetbegovićevog malog natjeralo na reakciju? Da l’ su izbori? Nisu. Samo što su jedni minuli, ovi lokalni, a novi će, ne bude li kakvog iznenadnog bljeska direktne demokratije, tek za dvije godine. Da l’ je briga? Nije. To zna svaki opljačkani stanovnik trokutastog područja Bosne i Hercegovine (u papirima država, ‘vako kako se uzme, tj. kako je uzmu), koji je žrtvom gramzivosti Bakirove i kolega mu, prijatelja mu dojučerašnjih, a danas ljutih bakiromrzaca, što se ipak preko Juniora dobro napasoše, pa sad preživaju brige narodne, dižući spratove, dubeći džepove. Šta bi moglo biti? Da nije popis, ovaj što dogodine hoće bit’ u Bosni i Hercegovini sa svim njenim entitetima i distriktima? Da to Bakir neće u novu akciju okupljanja stada? Vidiš, dalo bi se o tome porazmislit’ kad bi čovjek im'o svog mozga i znao brinut’ o svojoj guzici, umjesto što i jedno i drugo predaje vladarima poput upravo probuđenog Izetbegović Bakira što revnosno ljutu brigu brine.
Šta god bio razlog Bakirovog prijavljivanja u dišuće neformalno-formalne pisce, zamalo je svojim posljednjim pismom namjere vojvodi Nikoliću debelo zadužio svakog kome je Bosna u srcu, a Hercegovina u duši. Tol'ko je sve skoro zadužio da mu se za tri života odužiti ne bi mogli. Kako je samo umno vezao riječi i koristio visokoprofilne rečenice. A tek, kako je vrhunskim bontonom prišao i otvoreno jebanje majke uzvišeno nazvao Nikolićevom ‘nekorektnošću’. Tako se, stoposto, u visokim kriminalnim, pardon državnim krugovima ophodi. Tamo, kad hoće da te neko odjebe, a da zazvuči, samo kaže da ti otkazuje trilateralni susret. Ne mora ni pitati treću stranu jer će se treća strana sigurno složiti i bez pitanja o slaganju. Nasekirani tad, svakako, nema vremena za protokolarna naglabanja, a oguglao u svom prekonoćnom sticanju i ne brine za upropaštene troškove trilateralnih priprema. Može se Bakiru. Turska mu je majka, a majka svoju djecu i bez pitanja razumije i podržava.
Elem, bilo mi je mnogo milo čitati kako Bakica svom kolegi vojvodi nabraja dolijale zločince, baš k'o da ih je on lično ganj'o i hvat'o po bijelom svijetu od Bosne do Srbije i nazad. Baš kao da je svoj posrnuli moral založio kako bi se Karadžić, Mladić i ostatak nepotpune ekipe priveli pravdi. Baš kao da to nije urađeno u trenucima popuštanja za raznorazne ustupaka državi vojvoda-Nikolićevoj, dok je, istovremeno, Izetbegović Junior grabio i dijelio familiji, ahbabima i onima koji to više nisu pa sad, tako nevini, izvještavaju i obavještavaju svekoliku javnost o kvarnosti Bakirovoj.
Dirljiva je bila atmosfera u prostoriji dok sam naricao slova kojima je Bakir krojio te umne riječi prepune Srebrenice što mu je babo proda Ratku za masne dukate krvavog sjaja. Osim srebreničke, Izetbegović mlađi je zamjerio vojvodi Nikoliću i skrnavljenje vukovarske tragedije. Berač jalovih poena je nesumnjivo doveo do zgražanja Srebreničana i Vukovaraca zbog još jednog iskorištavanja ovih tragedija čovječanstva u svrhe jeftine promocije iznenadne duševnosti.
Ah ti zaigrani dječarci Nikolić vojvoda Tomislav i Izetbegović Alije Bakir. Skoro sam pao sa stolice kad vidjeh Bakirove riječi kojima umoljava vojvodu Nikolića na izvinjenje žrtvama. Naglo se tad uozbiljio i sjetio da je prije makedonskog, vojvoda Nikolić imao i jedan talijanski slučaj (njemačkog novinara Bakir se nije sjetio), ‘mudro’ zaključivši kako Nikolić vojvoda Tomislav ugrožava ‘put saradnje’ na koju je Bakir bio spreman, eto samo da vojvoda nije sve uproljevio svojim novim dodatkom o nestanku Bosne.
I taman kad sam skont'o da je red pokloniti se i do kraja života biti zahvalan rečenom Bakiru što ne dozvoli da mu iko Bosnu i Hercegovinu dira, on je sve uspio upropastiti. Potpuno. Naime, pred sam kraj svoje dirljive pismene vježbe ‘na nivou’, Bakir je otvoreno priznao da je glup, a ja glupane, posebno one koji to još i priznaju, baš ne mogu nikako smislit. Samim tim, i da ništa ne znam o njima, sva njihova djela odmah zasmrde na laž i obmanu. Reče tako Bakir kako je htio povjerovati da je proevropska tlapnja vojvode Nikolića, kojom je nafilovao liziguze u svojoj zemlji, iskrena i ozbiljna. Avaj! Ta nema iole informisanog čovjeka na ovoj planeti (a od člana državnog Predsjedništva se očekuje da je više nego informisan), koji bi povjerovao da se taj poslovično prevrtljivi (u svemu osim u četništvu) Nikolić vojvoda Tomislav i promilom može i smije smatrati ozbiljnim i iskrenim takmacem u bilo kojoj šahovskoj partiji, posebno nekoj koja treba da vodi proklamovanom evropskom napretku.
Eto, tako me je član Predsjedništva potpuno osujetio u nadanjima da ću mu, a vjerovatno i kompletan narod Bosne i Hercegovine, do groba biti zahvalan/ni što me/nas tako neustrašivo brani.
Odgovor Nikolić vojvode Tomislava na Bakirovu verziju pravednosti, koja vrijeđa mozak, posebno me ne zanima. Od govneta nikad ništa dobro. Samo mi je eto nekako k'o krivo što sam taman mogao naći razlog da zavolim Bakira i čuvenu mu ekipu ‘sitnih kriminalaca’. A upotrijebio je, jadan, sve potrebne sastojke: red Srebrenice, red Vukovara, red Karadžića i Mladića… Samo da je još pripomenuo sebe i ahbabe zbog čijih ‘poslova’ Nikolićeva izjava o nestanku Bosne i Hercegovine ima smisla, ovo naprasno javljanje bi mu imalo nekog smisla i razloga za ljubav. Ovako ostaje da što brže zaboravim buru emocija na početku, gađenje na sredini, i potpunu konfuziju na kraju čitanja pisma čijim ignorisanjem ne bih ama baš ništa propustio još za pet života. Ovako mi žao vremena potrošenog za čitanje Bakirova nedovršenog štiva, a i pisanje ove mi jadikovke. Opet, kad već jesam potrošio svoje vrijeme, barem je uzrok upoznao svoju posljedicu.