Začuđujuće ali nekad su i ovdašnji ljudi imali rezultate sivoćelijskog truda. Iako je sve manje sjećanja na ta vremena, srećom imamo pouzdane dokaze da je zaista bilo tako. Kako bi inače proživjeli jedan sasvim ugodan period u kojem se dao prepoznati čak i normalan život
Kod spremnih da se uhvate u koštac sa svim problemima ovog svijeta razočarenje se javi kad shvate s kakvom ustvari bagrom u svakom pogledu imaju posla. Dugo se ljuljuškaju na konopcu samouvjerene tvrdnje da nije sve tako sivo ali kad ih konačno opali po prstima, odmah nakon stavljanja tačke na kraju posljednje smislene rečenice donose konačnu odluku o prestanku djelovanja. Pristaju na karantin prilagođavanja aktuelnom stanju i zanemare sve do tada urađeno i propagirano.
A svijet, kakav god je, nastavlja dalje. Cijeli dotadašnji hod po trnju gubi vrijednost jer u trenutku postaje prevaziđen, a već sutra pripada drugom vremenu, drugačijem razmišljanju koje, tad je već jasno, niti je prepoznato, niti dobrodošlo kod onih za koje se gajila nada da bi barem mogli poslušati izgovoreno. Još malo se prede, pusti još koji lavež, podgrijava nada sve dok i ona ne poklekne pred navalom ravnodušnosti.
A kad je počinjalo bilo je veličanstveno. Uzbuđenje koje je inicirao grlati govornik zapjevavši: Idemo na prevrat! Velika grupa gladnih i izbezumljenih će eksplodirati stvarajući efekat masovne histerije koja će se pretvoriti u osvještenje. Društvo može biti spašeno zahvaljujući tom činu. Ljudi će početi razmišljati svojom glavom, a prethodno stanje će biti tek ružna uspomena na zaostalost i ograničenost. Velika opomena da živote treba živjeti normalno, neprestano razvijati svijest, iskorištavati potencijale i uživati ljepotu međusobne komunikacije i interakcije. Kolektiv neće biti presudan, pojedinac će nadvladati. Kad je grlatom govorniku dosadilo ponavljati jedno-te-isto, na scenu je stupilo obilje nemjerljive količina nesigurnosti, sujete, nedostatka samopouzdanja koje su za terapiju zahtjevale isključivo pohvale. Kritika se smatrala atentatom. Umjesto da ju se upotrijebi kako bi se podiglo, ona je uzrokovala još dublje zabijanje u bezdan.
Hodanje linijom manjeg otpora je najvažnija lekcija savremenog društva u kojem se razmišljanje smatra zamaranjem, uzaludnim gubljenjem vremena, čak nepotrebnom komplikacijom. Traži se i uzima već pripremljeno i servirano. Naizgled samoinicijativno, dodaju se nove doze gluposti i stalno se traga za nekakvim vođom, uzorom, idolom. Traži se ruka koja će čvrsto držati povodac. Potraga se pretvara u dobrovoljan čin. Tako se, iz prirodnog stanja, kroz ubrzane faze, sve pretvara u, nekad blasfemično, jednoumlje. Već zacrtano, neupitno je jedina istina bez dozvole za drugo mišljenje, posebno ne za vlastito. Razmišljanje je rad, a ljudi ne kane raditi ukoliko ih baš ne pritisne. Ni za sebe se već ne dižu lopate ukoliko se naplatiti ne može. Zašto zamarati mozak, stvarati i nuditi? Nema potrebe za tim pa u takvoj konstalaciji sve što se dešava uopšte ne treba da čudi.
Kad uoči nekog drugačijeg, ko odbija stalnu monotoniju, krene razvika: bravo care, odlično rečeno, napisano, napravljeno. A zašto se tako srdačno tapše? Jer uočeni radi ono za što razvikači, ako bi i htjeli, nemaju koncentracije, ni hrabrosti. Oduševljava ih svako kome nije mrsko kliknuti poveznicu smisla i razmišljanja u vlastitoj glavi. Izvan sebe su od ushićenja, umjesto da i sami isto to naprave, pa i bolje od toga. Moguće je i to svako ponaosob. Kad bi živjeli u stvarnosti, mogli bi, svako za sebe, a zatim i udruženo promijeniti tok i vratiti logiku gdje joj je prirodno mjestom, gdje je i bila prije nego je silom prilika postala nepodnošljiv balast, u trenutku kad je življenje i sve vezano postalo sve drugo samo ne logično. Društvo je, i pored obećanih promjena, očuvalo tradiciju odnosa čoban tjera ovčice gdje mišljenje nije preporučljivo, ili ispravnije mišljenje se uopšte ne očekuje. Eto, u tome i takvom zadivljuju ljudi koji silom prilika i iznenađujuće imaju nekakvo mišljenje.
Ne treba sebično misliti da se nikad nije mislilo. Začuđujuće ali nekad su i ovdašnji ljudi imali rezultate sivoćelijskog truda. Iako je sve manje sjećanja na ta vremena, srećom imamo pouzdane dokaze da je zaista bilo tako. Kako bi inače proživjeli jedan sasvim ugodan period u kojem se dao prepoznati čak i normalan život? Međutim, u jednom trenutku je mišljenje izgubilo na popularnosti pa se vrlo brzo predalo bez borbe. Popularna rečenica iz nešto kasnije lamentirajuće faze: bilo nas je više, a šutili smo i pustili smo ih, oslikava kompletne predijele. Svugdje ista priča, isti besmisao. I suze su sasvim iste, a glupost pogotovo. Sve s jakom tendencijom ka daljem obezličenju. Utopljeni u vlastitu glupost pretplatilo se na svakodnevne izložbe besmisla.
Sve je baš nekako zamrlo. Ni ostrašćenje više ne pali. Što se huškalo, huškalo se. Nema tu više prostora za svenarodne pobune. Svojevremeno je iz blagostanja iznikao bijes koji je proizveo ludilo, a to ludilo je zavladalo i još uvijek traje. Nikako se razumu ne da doći na red. Umlaćenom je naslijeđe kuraž eliminacije malobrojnih ili slabih. Jedini im je lijek udarac po džepu. To jedino čini se vrstu može osvijestiti jer vrsta baš ne voli kad ih se zvizne po džepu. Kako po džepu zviždi na sve strane tako postoji i mogućnost da vrsta kad tad proradi i shvati poentu.
Svi mi želimo bolje. Nema zbora da svi želimo pozitivnu promjenu. Isitna je i da ne znamo kako bi ta promjena trebala izgledati jer svi imaju svoju verziju. Ali barem su u jednom svi saglasni – da je promjena potrebna jer ovo sad i ovi sad nikud ne vode. Opet, željeti i raditi su dvije dijametralno suprotne aktivnosti jer halabuka se može desiti – dešavala se. Trajati također može – trajala je. Prestala se dešavati kad su ispunjene sve naslovnice, kad se izašlo iz fokusa. Uzbunjena živa sila se primiri i brže nego se upalila. Ovlaš olakšane težine u prsima se vratila na početnu poziciju. Vrsta trebuje vječni poticaj, inspiraciju, muze, nekog ili nešto, a danas baš i nema takve karizme koja bi izvolila podrediti svoj život za kusur drugoga. Uz to, baštovani koji brinu za primjeran izgled polužive ograde čovječanstva, uvijek budno čekaju da, ukoliko koja grančica nadvisi ostale, brže bolje ju sasijeku. Kao i uvijek, a nikad više nego sad, mediokriteti su na cijeni. Diktiraju.
Međutim, iako baš nije svjestan toga, svaki čovjek jeste vrijedan daleko više nego što i sanja da jeste. Svaki može, da hoće, rušiti zidove naoko neosvojivih tvrđava. Svaki, baš svaki, ima mogućnost da, ako hoće, postane ono čemu se divi. Ako mu je ideja da cijelu državu kupi za sebe i to može. Imamo baš dosta recentnih primjera da se za novac bez poznatog porijekla, a opet sasvim legalno, pokupuju ljudski životi, prirodna dobra, nacionalni spomenici… Nakon toga nema šta ostati, sem tržnih centara, koji će za kojih pedesetak godina, u nedostatku nečeg drugog, označeni biti zaštitnim UNESCO pečatom.
Svaki čovjek može, da hoće, sve oko sebe držati u šaci jer ako se odluči na takav korak niko se pobuniti neće. Kako se pravi nerazvijena zemlja? Recept je jednostavan, kod nas isproban i potvrđen. Sve manje fabrika, sve više bogomolja. Sve manje radnika, sve više robova, sve manje disanja, sve više grobova. Sve ide ka tome da se pretvori u jedan veliki tržni centar i veliku oglasnu ploču (popularno džambo plakat). Tada će svi redom stati u red da nabavljaju namirnice na tačkice, već pretvoreni u naviknute, tupe, glupe, obeščašćene u korijenu.
Ne znam koliko treba polagati na uvjerenje da u svemu postoji potreba kosmosa za izjednačavanjem stvari. Predugo čekamo, a nikako da doživimo. Možda je sad vrijeme da se desi, da k'o bumerang svakom zlu vrati učinjeno zlo. Istina je, bilo nas je više. Bilo nas je više ali smo ih pustili, i dalje ih puštamo, i dalje ćemo ih puštati. Nesalomivi smo u svojoj mazohističkoj namjeri da same sebe osujetimo. Uživamo u tim svojim aktivnostima. Volimo taj seks, što grublji i krvaviji to je uzbudljivije. Da, upravo smo krasni. Imamo sve, a nemamo ništa. Nekad glasno izrugivano više nije egzibicija za sprdnju. Sad je stvarnost, prepoznata i priznata umjetnost koju se ozbiljno shvata.