Dok sam živ, ne želim zakopati ratnu sjekiru sa četnicima. Ne želim, dok sam živ, prešućivati ustašama. Dok god dišem, neću se predati balijama. Ne da mi to Sarajevo, ne da mi to hiljadu i po dana opsade, ne da mi to hiljadu i šesto ubijene sarajevske djece. A vi radite što hoćete
piše: Nermin Čengić
Ono što me nervira kao stanovnika Svijeta (a to valjda jedino u predstavljanju ni ti ni ja ne možemo uskratiti jedno drugome) jeste da, bez obzira na to koliko vremena je prošlo od zločina, isti taj zločin smo izgleda spremni relativizirati pružanjem ruke zločincu i davanja mu za pravo da u njemu (zločincu) postoji neka Dobrota. Ne postoji. Laže. Laže. Laže. I tu je samo iz interesa.
Također, ne postoji, nema je, ni u jednoj varijanti ne smije biti prisutna mogućnost da zločinac bude oslobođen ili olakšan krivice. Kad je bio toliko glup da olako, bespotrebno i beskrupulozno ubija, a ti nisi, ne postoji okolnost koja mu može i smije dozvoliti da bude oslobođen, a kamoli istaknut kao pravednik bilo čega. Kriv je! Dok god živi – kriv je! Ne postoji pomilovanje, nema te vrste oprosta koja može izbrisati njegovu krivicu ili prešutno učešće u zločinu.
Dobroslav Ćuk jeste zločinac. Načelnik opštine Trebinje, da nije ništa radio do sjedio u fotelji načelnika opštine Trebinje sve ove godine, on bi morao biti sankcionisan barem za prešućivanje. Ali on jeste mnogo toga radio, a najfriškije je potpirivanje vatre, paklenske vatre koja ubija ljudsko i rađa zvjersko u ljudima. Dobroslav Ćuk je jedan od njih – fašista. Ćuk jeste fašista i prodana falanga koja za milionski iznos pristaje da pogazi i svoje fašističko ali i tvoje antifašističko čuvenje. Sad smo odjednom svi prijatelji, je li? Mir, mir, niko nije kriv? Ma, nema govora.
Sreća je da još uvijek postoji dovoljan broj ljudi koji znaju, prate i vide da je Ćuk Dobroslav ogromno bitan učesnik u pogromu pameti iz hercegovačke ljepote ukraj Arslanagića mosta. Ja mu, ako ni zbog čega drugog a ono zbog Srđe, nikada neću oprostiti svu njegovu glupost. Ali većina šuti, prevelika većina ne progovara.
Evo čitam, slušam, gledam, kako je Ćuk, zamisli (bez)obraza, otišao zvanično do Dubrovnika i za šaku dolara sam sebi poželio dobrodošlicu. Andri Vlakušiću, aktuelnom gradonačelniku dubrovačkom dok smo živi i dok dišemo, bez obzira na nešto ljevlju orijentaciju nego je uobičajeno, ne smijemo oprostiti onaj rukohvat na slici u čijoj pozadini (eng. background) jesu dubrovačke zidine koje opasavaju Stradun, isti onaj Stradun koji je brutalno granatiran sa okolnih brda kojima je Ćuk imao pristupa prije dvije decenije kada pamet nije.
Dok sam živ, ne želim zakopati ratnu sjekiru sa četnicima. Ne želim, dok sam živ, prešućivati ustašama. Dok god dišem, neću se predati balijama. Ne da mi to Sarajevo, ne da mi to hiljadu i po dana opsade, ne da mi to hiljadu i šesto ubijene sarajevske djece. A vi radite što hoćete. Idite u skladu s vremenom pa neka vas ponovo zadesi neminovnost koncentracionih logora. Meni je jedna opsada bila dovoljno. A vi se prodajite šuteći. Jebo vas dolar, euro i marka. Umanjite značaj žrtve koju su ćukovi stvorili. Pretvorite se u jednonacionalna ogledala, a ljude obimnijih pogleda smatrajte budalama. Nek vam je na obraz. Budale.
Ja znam da je nas, koji ne želimo “oPLEMEnjavanje”, svakim danom sve manje. Jasno je i da su pobjegulje postali “cijenjeni ljudi” koje se pita ispred onih koji su sačuvali stolicu na kojoj ti “cijenjeni” sjede. Vidi se “iz aviona” da Ljudi odlaze, dok se ostali, žedni para i provoda, uključuju u aktuelne tokove nosilaca papanluka. Niko više ne želi da vidi ko ih kupuje, bitno je samo da se dobro prodaju. Strašno je to. Etnički čisto i sasvim podivljalo i gadno. Ali dobro. Neka im. Nek nas dokrajče. Dovoljno smo tihi da im i uspije.