Duško Trifunović, ničiji

Rođen u Sijekovcu kod Bosanskog Broda, metalski radnik, koji je studirao uz rad, junak socijalističke kulture, šarmantni televizijski urednik, koji je zaslužan na pionirske emisije o rock glazbi i kulturi na Televiziji Sarajevo, vješt u spajanju onoga što se tada činilo nespojivim – pravovjernoga samoupravnog socijalističkog pregalaštva i zapadnjačke pop kulture, Duško Trifunović bio je autentična zvijezda jednoga vremena.

Duško Trifunović je književnik, pjesnik i televizijski autor. Rođen je 13. septembra 1933. godine u Sijekovcu kod Bosanskog Broda. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je urednik nekadašnje Televizije Sarajevo. Pisao je liriku izuzetne spontanosti i komunikativnosti. Umro je 28. januara 2006. godine u Novom Sadu.

Osamdesetih godina, ne znamo zašto, Duško Trifunović osjetio je potrebu da bude ozbiljan pjesnik. Ili se više radilo o tome da su drugi za njega osjećali takvu potrebu. Prošlo je vrijeme omladinskih radnih akcija, Goran Bregović se pjesnički osmjelio i osilio, pa mu više nisu bile potrebne Duškove usluge, a Teška industrija, Seid Memić Vajta i poneka zaboravljena zvijezda festivala Vaš šlager sezone nisu više bili dovoljno pokriće za njegovu pjesničku ‘neozbiljnost’ i za neprocjenjivu ulogu koju je kao tekstopisac i namjenski pjesnik imao na sarajevskoj i jugoslavenskoj estradi. S punkom i novim valom, s novim primitivizmom kao da je bilo prošlo vrijeme lakog estradnoga pjesništva, s kojim se Duška Trifunovića dugo identificiralo, a stigle su ga i zrele životne godine, stigla je i pedeseta, pa je, valjda, poželio da pokaže svojim književnim zavičajima i cijeloj Jugoslaviji što on, zapravo može. Opasna je to ambicija, i obično loše svrši. Nema gorega teksta, od onoga koji napiše lak i duhovit pisac kad poželi pokazivati koliko je on, zapravo, ozbiljan i težak.

U to vrijeme, na samom početku osamdesetih, objavljena je, kao zaseban broj časopisa Lica, i Antologija bosanskohercegovačkoga pjesništva dvadesetog vijeka, Slobodana Blagojevića, do 1990. i kraja naše zajedničke povijesti vjerojatno najvažnija knjiga takve vrste u Sarajevu, u kojoj se sastavljač, slijedeći mjeru vlastitoga ukusa, pokazao i ekscetričnim i krajnje rigoroznim prema domaćim poetskim kanonima, tako da ga je na sve strane napadalo, pa i u središnjem televizijskom dnevniku. Tom se lijepom i pametnom knjigom (jednom od onih čiji sam primjerak usput izgubio, potucajući po svojim lažnim domovinama, a za kojom, sasvim sigurno, najviše žalim) Slobodan Blagojević, pored ostaloga, zdravo narugao matičnoj, sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj kulturi, što se iz današnje perspektive čini tako veliko, važno i – nemoguće. Danas bi se, naime, svaka sitnež rado drugome rugala, naročito ako je zaštićena pripadnošću korpusu većinskih prezimena, te ako je objekt ruganja kakav manjinac. A Blagojević se, nezamislivo, rugao iz osobnoga, usamljeničkog položaja, iz očišta obilježenog strašću za poeziju i za čitanje poezije.

E, u toj su se antologiji, za mnoge neočekivano, našli stihovi Duška Trifunovića. Ako se dobro sjećam, bila je to pjesma Eldorado. Možda je i to uzrujalo davnašnje kulturne i pjesničke komesare: izostali su klasici revolucionarnog i partizanskog pjesništva (recimo, nije bilo Stojanke majke Knežopoljke), danas već zaboravljeni naši pjesnički metafizičari, intelektualci i zaslužnici stiha, a našao se tu jedan – Duško Trifunović.

Rođen u Sijekovcu kod Bosanskog Broda, metalski radnik, koji je studirao uz rad, junak socijalističke kulture, šarmantni televizijski urednik, koji je zaslužan na pionirske emisije o rock glazbi i kulturi na Televiziji Sarajevo, vješt u spajanju onoga što se tada činilo nespojivim – pravovjernoga samoupravnog socijalističkog pregalaštva i zapadnjačke pop kulture, Duško Trifunović bio je autentična zvijezda jednoga vremena. I bio je neka vrsta oglašenoga uzora sarajevske pjesničke generacije, naraštaja rođenih krajem rata i u prvim poslijeratnim godinama, koji su se, dramatično, prozvali sudbonosnim dječacima.

Socijalno okretan, politički bezazlen, bio je idealan bard bezbrižnoga, bespametnog doba jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U svojim pjesmama i pjesničkim nastupima kritizirao je birokraciju i otuđenu političku kastu, duhovit, ali obziran i oprezan da ne pretjera s kritikom sistema i ne kaže nešto što bi zaslužne stvarno moglo uzrujati, Duško Trifunović igrao je u Sarajevu onu ulogu kakvu je Sovjetskom Savezu imao Jevgenij Jeftušenko, europski slavan i uvažavan pjesnik, koji je u svojoj domovini nastupao pred punim stadionima. Iako se Jeftušenko i danas smatra klasikom svjetske poezije – premda pomalo zaboravljenim i skrajnutim – Duško Trifunović pjesnik je ostvarenijeg i ozbiljnijeg dara.

Jeftušenko je danas, u ranu jesen 2012, živ, a Duška Trifunovića već dugo nema. Mrtav je onoliko koliko čovjek mrtvim može biti. I u stvarnom, i u metaforičnom smislu. Slavni je Rus od zlosretnoga Duška – kojem ne znamo koju bismo i kakvu zavičajnost ili podrijetlo prišili, jugoslavensko, srpsko, bosansko, sarajevsko ili ahasversko – dva mjeseca stariji. Jeftušenko se rodio 18. srpnja, a Duško 13. rujna, iste 1933. godine.

Početkom rata napustio je Sarajevo, pa se do kraja života, do 28. siječnja 2006. potucao po izbjeglištvu, živio u Novom Sadu, sam kao pas, izvan vlastitoga kulturnog konteksta, pa i izvan vlastite biografije. Pridošlica u srpskoj poeziji – u kojoj, međutim, nije bio pridošlica dok god joj je pripadao iz svoga sarajevskog domicila – Duško Trifunović podijelio je sudbinu prognaničkoga i izbjegličnog naraštaja, bosanskih Srba, Bošnjaka, Hrvata, bivših građana Sarajeva, Zagreba, Mostara, Banje Luke, Beograda, Tuzle, Siska, Splita, Dubrovnika i drugih jugoslavenskih gradova, ljudi koji su, što iz straha, što iz moranja, penzionerske dane provodili u tuđini, a zatim i umirali po cijelome svijetu, od Toronta do Zrenjanina, i od Pertha do Knina, svjesni vlastitoga jada i padnje, ali nesvjesni tragike povijesnoga konteksta koji ih je tako strašno ojadio.

Tokom rata i malo poslije, Duško je dao nekoliko intervjua, u kojima je o svima govorio dobro i pozitivno, pa i o zločincima. Većina onoga što je rekao bilo je pogrešno i krivo. Neke je ljude time uvrijedio i potjerao ih od svojih pjesama, dok su drugi samo iskoristili priliku da preko Duška i njegovih krivih riječi potvrđuju svoje šovinističke stereotipe o Srbima, kršćanima i hrišćanima, koji su, je li tako, svi isti i jednaki.

Ali i da je samo šutio, ista bi sudbina zadesila Duška Trifunovića. Čak i da je ostao u Sarajevu, danas više ne bi bilo književnosti, niti kulture kojima je on pripadao. Njegovo prognostvo nije više u vezi s njegovim građanskim odlukama, emigracijama i intervjuima. Ono je posljedica nečega što se događalo mimo individualne volje i odluke bilo kojeg pisca (osim Radovana Karadžića, te onih pisaca i pjesnika koji su se umjeli patriotski angažirati i oministriti…) Duško Trifunović nestao je na način na koji danas nestaje Zemaljski muzej. Nestaje, zato što više nema svijeta koji bi sebe, svoj jezik ili svoje pripadnosti potvrdio kroz njega i njegove pjesme.

U toj takozvanoj ozbiljnoj fazi u pjesništvu Duška Trifunovića vjerojatno najkarakterističnija je pjesma ‘Tempo secondo’. Po njoj je 1985. Mersad Berber snimio svoj, tada vrlo slavljeni, crtani film, o njoj se pisalo po sarajevskim književnim časopisima, analizirali su je filozofi i književni teoretičari, pa se moglo učiniti kako se baš tom pjesmom Duško utabava stazu prema akademijama nauka i umjetnosti, i prema onoj dosadnoj i tmurnoj vječnosti, čije su najveće vrijednosti, barem u nas, lijep, veliki stan i bogata nacionalna penzija. Da je potrajalo, bio bi on ozbiljan klasik, možda i član Savjeta Federacije, tog počasnog političkog tijela, u koje su primani uglednici s najvećim zaslugama za domovinu, njezin ugled i prosperitet.

Duško Trifunović umio je rimovati. Bio je to temeljni njegov talent, ali dok bi slabiji pjesnici rimovali pod svaku cijenu, pa bi se besmislice lijepo slagale u slogu i ritmu, Duškove su pjesme bile blagoslovljene smislom. I što je važno: bile su neusporedivo pametnije od njega. A dobri se od slabih pisaca razlikuju upravo po tome što su slabi pisci puno pametniji od svojih knjiga, dok se dobri pisci mogu sramiti pred svojim knjigama, toliko su od njih slabiji, inferiorniji.

Dok danas čitamo ‘Tempo secondo’ može sam se učiniti kako je pjesnik i onda znao nešto što mi nismo znali. Ali nije Duško imao pojma. Sve to su znali njegovi stihovi. Recimo: ‘opasno sraslo klupko ideja: Niko i Ništa – i Epopeja!’ Svaka je naša epopeja u posljednjih dvadeset godina nastajala kao to njegovo opasno sraslo klupko ideja, koje se više ne može ni razmrsiti, a ni mačem presjeći. I onda su Niko i Ništa mjera i format naše svakodnevice, ali i naših privatnih sudbina. Pogledajte samo tko je sve od naših ljudi stajao pred onim zelenkastim mramorom, za govornicom Glavne skupštine Ujedinjenih naroda, držeći govore koji će sublimirati našu prošlost, sadašnjost i budućnost. U vrijeme Duškovo, u vrijeme njegove pjesme, Niko i Ništa još uvijek nisu stvarali – Epopeju.

‘A taj što mami u pokret mase, sav rizik slave uzima na se’, ova dva stiha mogla bi biti motto biografijama svih naših ratnih i poratnih vođa, duhovnih i političkih predvodnika, koji su pokrenuli plemena i narode, uglavnom na put u nesreću i katastrofu, pa iako nisu odgovorni za sva dobra i loša djela učinjena na tom putu, isključiva slava pripast će njima, svejedno smatramo li ih zločincima ili spasiteljima.

Ali ono zbog čega se danas sjećamo Duška Trifunovića i u vječnost i u ništavilo, u grob mu domahujemo iz naših još uvijek izvijesnih života, kraj je njegova kratkoga, testamentarnog spjeva ‘Tempo Secondo’, kojim nam se, davno, davno, potvrđivao kao ozbiljan pjesnik, i ne sanjajući što i kako o nama budućima, i o našim životima i svakodnevicama, govore njegovi stihovi. Jer sve o životu kad se sazna, ostaju samo zločin i kazna, i samoobmana da ima pravde, i samoodbrana ja nisam odavde. Jer moja duša jasno poima da je najteže među svojima. A duše samo toliko ima koliko dijeliš s dušmanima.

Još jednom se toga sjetimo, u svim svojim današnjim izbjeglištvima i tuđinama, makar bile i tamo gdje smo se prema podacima iz osobne iskaznice jednom davno i rodili: duše samo toliko ima koliko dijeliš s dušmanima.

piše: Miljenko Jergović

Vezano: Duško Trifunović: Volim Sarajevo