Kategorije
Izdvojeno

Izbori idu, ničem se ne nadam

Vječito pitanje – kome zaista dati glas ako bi čovjeka nešto prenijelo pa da izađe na svoje glasačko mjesto. Jedino se izgleda njima, rodbini i prijateljima, isplati dati svoj glas, bez obzira šta i koga zastupaju jer to je svakako najmanje bitno. Važno je sačuvati mir u kući i prijateljstvima…

piše: Nermin Čengić

Where is my mind?
Where is my mind?
Danas je počela kampanja za najnovije lokalne izbore u Bosni i Hercegovini. Ruku na srce i priznaj da u ovoj zemlji te suhoparne, a otrovne kampanje konstantnih obećanja nikad i ne prestaju, samo dobijaju nove, smežuranije dimenzije od kojih je stolica sve rjeđa, a entuzijazam odavno otišao u historiju povijesti. Narednih mjesec dana neće se bitno razlikovati od prethodnih dvadeset i dvije godine. Jedinu razliku bi se dalo pronaći u nešto lošijim plakatima, besmislenijim sloganima, i olinjalijim licima jednih te istih koji se u tom krugu nalaze predugo da bi tek tako ispali. I oni koji se friškije natječu za prestiž u lokalnoj zajednici ne liče više na one razigrane djevojčurke i dječarce već na, pratite im pogled, vrlo jasno određene napadače na opštinske budžete.

Ne sjećam se baš da li je ijedna kampanja do sada padala u vrijeme velikih sportskih pobjeda, a ovoj se trefilo da se desi u trenutku kad smo nadomak (drugog) olimpijskog zlata u sjedećoj odbojci, još samo da je proći taj tradicionalno neugodni Iran; kad je košarkaška reprezentacija konačno izborila odlazak na Evropsko prvenstvo; kad se Sušiću i Džeki nisu mogle bolje posložiti lagane utakmice u kojim je pobjeda neminovna, a utakmice protiv Lihtenštajna i Litvanije to jesu. I tako, iako se u ovoj državi ne ulaže, niti se podstiče ljude da se bave sportom i barem zdravije žive, taj sport se čini jedinim koji donosi radost i rijetke trenutke kad se stanovnici trokuta bez imalo stida osjećaju svojima i koliko-toliko jedinstvenima. A to politici ne treba, političarima ne treba ujedinjeno stanovništvo i teritorija. U situaciji ujedinjenosti oni moraju polagati račune, što sada svakako ne rade, niti to neko od njih ozbiljno traži. Treba zapamtiti da svi koji će nas sljedećih mjesec dana ‘uveseljavati’ svojim imbecilnim obećanjima, niti jednog jedinog koraka nisu napravili da olakšaju i podupru napore odbojkaša, košarkaša i fudbalera da ostvare rezultate kakvih su gladni Bosanci i Hercegovci. I sportisti i publika. Znamo sve priče. Znamo da nas lažu i kradu, da smatraju da smo obična rulja. Poznate su nam sve te nakaradno sklopljene rečenice, poruke i slogani od kojih se diže kosa na glavi ili širi gorak osmjeh. I šta se tu još može reći?

Na ove izbore sigurno neće izaći više od minimalnog broja glasača, koji će se natezati kako bi izbori bili proglašeni regularnim. Jer ljudi su prestali da vjeruju. Bivšim i sadašnjim bi se u nekom uređenom sistemu u velikoj mjeri već izricale zatvorske kazne i zasluženi penali, a ovako, u ovoj raspadnutosti, ništa se ne dešava bili na vlasti ili ne, i oni su toga svjesni. Čini se da i glasačima postaje jasno kako je sve to jedna sasvim dobro uvezana mreža koja funkcioniše po principu potrebe i potražnje. Masi se nude cirkuske predstave, već godinama se konstruišu krize i slučajevi tamo gdje ih nikad ne bi smjelo biti, a masa k'o masa, guta li guta, kidiše na samu sebe. Dok se guzonje bacaju po koalicijama, koliko god one nemoguće bile, i dok prave sve veće ruglo i od sebe i od mase, a o državi, ukoliko još postoji, da ne govorimo. Šta reći o njoj. Državi. Ništa. Nema je ustvari. Ima nešto na papiru al’ je već sasvim razvidno da je Bosna i Hercegovina skoro pa zvanično sastavljena od dvije državice koje bi malo da pike, malo da kake. Tako se to radi, zar ne? Tako se šuti i odobrava šutnjom, zar ne? I sve patriotske salve i raplakivanja tu ne mogu mnogo ili uopšte pomoći. Jer su na vlasti fašisti. Boje u koje su se maskirali kao nešto drugo odavno su izblijedile.

Od ovih izbora se ne očekuje ništa, a najmanje da ispune svrhu zbog kojih i postoje. Jer niko više nema jasnu predstavu čemu izbori ovdje služe i šta da se očekuje od potpuno imbecilnih samobitnih politikanata koji ne rade ništa osim onog što je potrebno da su što duže u krugu novca. Već proteklih 16 godina ne čine ništa drugo, a kamoli da od Bosne i Hercegovine stvore mjesto normalnog življenja. Lopovluk je ukorijenjen i pretpostavljen kao jedina moguća varijanta uspjeha na svakom nivou. I to je jedino što je izvjesno. Zločin je oprošten, sasvim je jasno, jer se na izbornim listama pojavljuju ista lica koja su deportovala i ubijala prije dvadeset godina. Kriminal je dobrodošao, čemu svjedoče stvarne, ne prepakovane biografije stranačkih vođa i članova. Sve nekakve prikaze pa te stid reći kako je bilo ko od njih neko i nešto u ovoj tvojoj banani. Imam osjećaj da njih ni mati ne voli više neg’ što mora, što je priroda tjera. Al’ eto tu su i zauzeli su busije, imaju svoj dio kolača i ne misle se nigdje micati. Vjerovatno i neće jer nema ko da ih skine.

Ko da skine vječite račundžije što se smjenjuju na ključnim pozicijama kad svaka tzv. reformska snaga prije nego kasnije postane ogledni primjer produbljenijeg beznađa nego je prethodnik bio. Ko se nudi da nešto mijenja, ko ima bilo kakva riješenja za bilo šta? Ko je opozicija? Ne vjerujem da više uopšte pratite, a kamoli pokušavate saznati bilo čije programske ponude. I ovo malo jada što se nudi kao alternativa presuho je i prepuno sebe, a prijedloge pišu sasvim nerazumljivo prosječnom korisniku kablovske televizije na kojoj preovladavaju sapunice gdje se ukupno stotinu riječi miješa i ponavlja u svakoj epizodi. Alternativa kaže, a to potvrđuju i njihovi simpatizeri, računa na obrazovane i pametne, što je već u startu piši-propalo za bilo kakvu promjenu u zemlji nepismenih i/ili kupljenih.

Vječito pitanje – kome zaista dati glas ako bi čovjeka nešto prenijelo pa da izađe na svoje glasačko mjesto. Već ranije sam pominjao za mnoge iznenadnu pojavu nekad apolitične rodbine i prijatelja na izbornim listama (Rodica mi na izbornoj listi). Jedino se izgleda njima, rodbini i prijateljima, isplati dati svoj glas, bez obzira šta i koga zastupaju jer to je svakako najmanje bitno. Važno je sačuvati mir u kući i prijateljstvima, u toj mikrosredini odakle sve počinje ili bi trebalo da počinje. Tako sve i funkcioniše u ovom društvu (sramota je pisati društvo za ovo u čemu smo, jer društvo tako lijepo zvuči, a ova rogobat u kojoj vlada isključivo mafijaški zakon jačeg sve je osim lijepog), i čini se izvjesnim da će upravo tako i biti, posebno jer se pretendenti na vlast više i ne trude da vas uvjere u svoju autentičnost, čak su im i obećanja mršavija nego inače, ili su u opticaju većini nerazumljive pretenzije superinteligencije, pa će ostati samo prijatelji i rodbina da ih zaokružite na listi. Usput, već naučeni na isključivo takav prolaz u aktuelnom sistemu vrijednosti, to vam je i jedini način da omastite brke i vidite kakve koristi od ovako koncipirane vlasti. Nušić je to davno definis'o. Iako se Nušić šalio, treba se pogledati u ogledalo i priznati da kod nas to tako zaista jeste – da nam ismijane gluposti postanu šabloni življenja. Sjetite se Nadrealista. Svaka sličnost njihovih skečeva sa aktuelnošću je neminovna. A to niko drugi nije odabrao do nas samih, koji se godinama žalimo da nam ne valja ono što sami biramo da živimo. Zato, nema više nikakvih revolucionarnih preporuka osim iskoristi situaciju i glasaj za rodbinu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *