Nermin Čengić: Međedi iz Prduše Donje

Novi film bh. oskarovca Danisa Tanovića ‘Epizoda u životu berača željeza’, koji je snimljen prema istinitom događaju, a govori o otuđenju i diskriminaciji u Bosni i Hercegovini, na ovogodišnjem Berlinaleu je osvojio nagradu – Srebrni medvjed, a za najboljeg glumca je proglašen i tumač glavne uloge u tom filmu – Nazif Mujić.

piše: Nermin Čengić

Lijepe vijesti o nama odavno ne dolaze bez sjenke što se uvijek nadvije nad osmijehom. Kad se ne smijemo, sjenka je svakako tu, jer mi ne znamo drukčije ili nećemo drukčije. Možda smo tako izbaždareni, tako nam se odredilo da se smijemo svojim tugama i da su nam tuge načini prevladavanja zadatka postanka, ostanka i odlaska. Ko će znati kojom livadom će ovoga jutra zapuhati najjači vjetrovi što raspiruju težinu balkanske konspiracije Dobra i Zla? Vjerovatno nemamo dovoljno dobrog potkazivača, koji bi nam natenane izdeklamovao gdje treba, a gdje nije preporučljivo zabadati svoj nos i divaniti o balkanskim rijetkim pravdama i čestim nepravdama. Čini se, ipak, da je bolje i pričati o nepravdama u nadi da će se jednog dana takvim ukazivanjem one ispraviti, nego šutiti i čekati da se sve samo posloži samo od sebe. Jer svjedoci smo i učesnici vremena u kojem buna kao takva ne znači mnogo ukoliko nije stostruko uporna.

Novi film o kojem priča cijeli svijet snimljen je na teritoriji omeđenoj granicama koje ni same ne vjeruju u svoju vjerodostojnost. Patriotski ponos je očekivano brzo dosegao visoku razinu, posebno u virtualnom svijetu, dok priča o čovjeku kojeg smo natjerali da ugrožava svoj spašavajući život svoje supruge, malo koga dotiče. Malo ko će se zaista potruditi da se udubi u istinu i činjenice, a ukoliko se taj smjeli čin nekome i desi – da sazna nešto više o slučaju Senade Alimanović i njene mrtve bebe – biće to tek epizoda uz kafu nakon koje će, brže nego je informacija i došla, ‘slučaj’ biti zaboravljen, a komunikacija o filmu će se vratiti na nivo ‘prkosa svima koji nas ne vole’, jer kako prije više godina reče narodni smjehotresac – ‘Bosanac kad hoće da pogleda dobar film on ga i snimi’. A nama je film k'o film. Volimo gledati i smijeh i suze, kako nam se potrefi, da bi nakon posljednjih titlova, već osjećali kao da smo otpisali komadić tuge, koju od rođenja nosimo u sebi. I tako do sljedećeg filma, ili u domaćem slučaju do neke nove epizode iz crne hronike.

Nije nova vijest, tačnije dovoljno je stara da se mnogima danas podastire pod novim saznanjem, da je Nazifova supruga bila osuđena od ovog društva, od sistema (postojanje nekakvog sistema ovdje ipak je malo pretenciozno), da danima nosi mrtvo dijete jer se niko nije htio usprotiviti besmislu. Tako je to kod nas. Svjesni smo toga, zar ne? Ali smo oguglali do te mjere da više i ne prepoznajemo svoje već ustaljene ‘običaje’, bilo da su iz drugog vremena ili su novopridošli. Mi ove svoje (nove) vrijednosti, zahvaljujući kojima smo se našli među najgorima (iako imamo sve najbolje čega se ustvari stidimo), ustvari njegujemo i ne damo im da se izližu i zahtjevaju promjenu. Da, mi se stidimo svega dobrog, epizodno se pozivajući na ponos, dok loše i trulo prizivamo pod (novo)rođenu vrijednost, koju valja tapšati i kad god joj se javi žgaravica nageti da podrigne. Vijest o našoj brutalnosti, koju je Danis Tanović uzeo kao temu svoje nove uspješnice, dakle, nije nova, a već godinama nije ni nešto što bismo mogli nazvati neobičnim na ovim prostorima. Zapravo je anesteziranom troslojnom narodu takva vijest bliža i iskoristljivija nego bilo kakav uspjeh, bilo kakav osmijeh, ili neko čudo Dobra za koje ni mi, a ni ostatak svijeta nemamo dovoljno sluha, a kamoli neku nagradu. Nagrađujemo svoje gluposti, svoje loše navike, svoje ‘izme’, nagrađujemo se da ne bismo okajavali svoje grijehe.

Naravno da je uvijek lijepo čuti kad te neko prepoznaje i kad priznaje trud, ali je već postalo degutantno doživljavati jedno-te-isto, svaki put kad se svjetla pozornice ugase i ostanemo sami sa sobom. Previše je odvratno saznanje kako će Nazif Mujić i njegova Senada nakon ovog filma po svoj prilici biti nove, još jedne, ‘zvijezde za jedan dan’, a puk će se urnebesno obradovati ako ovaj iznenada popularni par (vrlo bitno je napomenuti i da su već izdvojeni kao Romi, dakle, nisu (samo) ljudi), ima loš naglasak, ili izrekne neku rečenicu ili frazu, koja će se dugo prepričavati pod sveprihvaćenu zajebanciju. Ukoliko pristanu da svoju slavu pretvore u čuvenje nalik svojevremenoj zvjezdanoj prašini zvanoj Ekrem Jevrić, tada će svemoćni mediji i sitne duše doći na svoje, a mi se nećemo sjetiti da nas treba biti sram. Svoju ćemo gorčinu što nevolju ponovo izvrćemo ruglu, umjesto da prepoznamo u cijelosti i popravljamo, jendostavno odricati. Šta ako ipak odbijemo da pretjerano patetišemo i odbijemo sušiti trepavice najnovijom ponudom tariguza, koja će nam biti ponuđena u pauzama ismijavanja Nazifovog radosnog osmijeha, u svoj tuzi koja je njegovu porodicu zadesila.

Zanimljiva je još jedna činjenica, koja pogađa nemali broj saučesnika u zločinu nipodaštavanja tragedije za račun površnosti. Netom nakon osvajanja ‘duplog berlinskog medvjeda’, mnogom se virtualnom mudracu umjesto potrage za uzrocima teme, daleko zanimljivijom učinila ideja određivanja da li je Tanovićeva filmska uspješnica zapravo dokumentarna ili igrana doskočica. Zajedljivosti i sujeti, tradicionalno, nigdje kraja na ovim prostorima. Razlupajte dva jajeta pa šta ispadne? U čemu je problem silnog nedostatka bezosjećanja na ovim prostorima? Možda baš u toj nikad prevaziđenoj strasti za sujetarenjem, koja mami i mami i ne da nam da se odvojimo od gluposti, a kamoli da je nadjačamo, popravljamo.

Ma, proći će i Nazifova slava isto kako je i došla. Za koju godinu, možda čak i mjesec svi će zaboraviti Senadu i njenu deset dana nošenu mrtvu bebu, jer impotentni sistem ne prašta siromaštvo. Uslijediće neka nova nagrada za naše uporne i neispravljive tuge, a Nazifa i Senadu svi ti silni predsjednici i ministri života neće pozvati na gala prijeme više nego što budu morali (možda tamo oko izbora), a o nekakvoj Dvorani slavnih u ovoj zemlji da ne govorimo, jer takve stvari imaju samo države koje na svom, dakle državnom nivou imaju ministarstva koja se brinu za kulturu, što Bosna i Hercegovina, iako joj se piše da je država, još od Dejtona jednostavno nema.

Nazif Mujić i životna saputnica mu Senada Alimanović upravo kreću na put balkanske slave, put na kojem ih čeka hiljadu čudesa. Mislim da bi daleko veća nagrada od ove berlinske za ‘simpatične Nazifa i Senadu’ mogla doći od nas samih, ukoliko izbjegnemo da ih utjeramo u veliku-braću i zvjezdane-šouove. Možda je najbolje da ih pustimo na miru, eventualno pokušamo pomoći, možda da se osmjelimo preduprijediti neku novu tragediju poput one kakvu su u zemlji fašizma i gluposti morali proći Senada i Nazif, da bi se konačno našli i na velikom platnu. Evo, imamo još jednu priliku da pokažemo komadić ljudskosti kakvom se volimo podičiti i spasimo dvoje hrabrih i nesretnih ljudi od ismijavanja koje im, znajući nas, itekako prijeti. Možda tako barem na kratko otškrinemo vrata spasa i za sebe, jer ako već nismo vični da je pobjeđujemo, a ono makar da prepadnemo nabujalu nam glupost.