Nermin Čengić: Nije mrtav koji umre već onaj što smrt doziva

Sav očaj u kojem se danas koprca Bosna i Hercegovina pogoduje kompletnim idiotima, koji u 21. vijeku, vremenu upakovane demokratije, šire mržnju i obračunavaju se sa svime što im krnji sliku autistične neupitnosti i vitalne opstojnosti njihove bolesti.

piše: Nermin Čengić

Nije mrtav onaj koji umre već onaj što smrti doziva, rečenica je u koju bi se moglo smjestiti sve što slijedi u sljedećim redovima. Okomilo se, dole južno, na istinskog heroja, antifašistu i borca za prava svih, prije svega svojih ugroženih komšija – Nedeljka Neđu Galića. Iako Neđo odavno nije fizički prisutan njegov razum i upornost u potrebnom trenutku, kojima je spasio nebrojene živote u vihoru stvarnog ludila proizvedenog u bezumnim kuhinjama Zla, ne da mu da ikad umre. Njegovo veličanstveno djelo sve više i glasnije dolazi do izražaja u postratnom periodu i urezuje se u naše znanje i sjećanje. S druge strane, raspadnuti potmuli idioti, kojima i fizički mrtav Neđo nije po volji, postaju ignorantska marginala društva u problemu preživljavanja gdje nacija i vjeroispovjest ne mogu spasiti. Tek zajedništvo i normalnost ophođenja daje šansu.

Zamisli, mrtav čovjek im smeta. Ima li tu pameti? Ima li tu razuma? Normalnom i svjesnom tu smisla nema. Na koncu, nisi u moranju da se ponosiš nečijom ljudskošću, tom sve rjeđom osobinom na vjetrovitom Balkanu, pa i šire, ali bar se ne smiješ usuditi da skrnaviš uspomenu na nekog ko je i nešto što je spašavalo živote. A to su bili Neđo i to je bila njegova humanost. Nekom iole normalnom ovakva bi poruka bila više nego dovoljna. To bi se dalo izreći nekom ko je, poveden glupošću, odlučio da se usprotivi humanosti. Međutim, idiotima nije jasno niti zašto sunce sija (ustvrdiće da ga ne priznaju ako im to pripomaže ludilu koje propagiraju), a kako da im bude jasan Čovjek koji nije dozvolio ubijanje i protjerivanje nevinih, pritom bespoštedno zalažući život svoj i svoje porodice, ne razmišljajući previše o zloj kobi koju je u tom vremenu opšteg ludila nosilo pustošenje zvijeri fašističke. Danas, dvadesetak godina poslije, u Ljubuškom se kani prikazati film o djelu Neđe Galića, u kojem je sublimiran dio svega što je jedan od istinskih heroja proteklog bezumlja na našim prostorima, zajedno sa svojom suprugom i komšijama napravio da bi svijet i čovječanstvo zadržali barem malo digniteta i obraza.

Suvišno je pitati se kako je moguće da nakon svega što smo imali priliku vidjeti i osjetiti na svojoj koži, dvadeset godina poslije još uvijek postoje umobolni koji gladni bilo kakve pažnje, ako već neće da nauče postati ljudskiji, svoje vrijeme troše na nipodaštavanje i negiranje istine i pravednosti. Ljubuški je početkom devedesetih godina 20. vijeka bio još jedan od bosanskohercegovačkih gradova na meti fašističkog divljanja i progona. Ustaše – ne Hrvati – ponavljam ustaše su tada pravili čistke ‘oslobađajući svoja vjekovna staništa’. Poželjeli su jednoobraznost na zemlji kojoj jednoobraznost nikad nije ploda dala. Odlučili su samljeti sve i svakog ko ne prihvati ljubljenje kockastih zastava s prvim bijelim poljem. U tome su ih Neđo i Štefica Galić pokušali spriječiti. Galići su pokušali spasiti što se spasiti da. Omrznuti i prokazani od svoje ‘čiste’ okoline, sklanjali su svoje komšije kojima je prijetio nestanak. Iako su i sami bili u stalnoj opasnosti od progona, Ljubuški su napustili tek kad je situacija postala potpuno neizdrživa i beznadežna.

Danas u Ljubuškom vlada politika šutnje i prešućivanja. Propištali likovi žele viti tuđim barjacima svoje odbijajući i gazeći. Poznavatelji prilika će ustvrditi da osim administrativnih prepreka ogroman dio hercegovačkog juga već pripada susjednoj zemlji – čeka se samo pogodan ‘historijski’ trenutak da se i zvanično pripoji. Historijskom trenutku idu na ruku aktuelni vlastodršci, koji baš ništa ne čine da promijene stanje stalne napetosti unutar isječenog društva. Njima to, naravno, odgovara jer dok je tako i njih će biti. Jer tih ubogih političkih moćnika koji grade živote i karijere, a ponajprije pune svoje novčanike, na patnji i siromaštvu (patnja i siromaštvo ne poznaju vjeru i naciju), nestalo bi čim normalnost prevlada. Zato se jedino upiru da se ništa ne mijenja, zato slave i podržavaju vječiti status quo.

Sav očaj u kojem se danas koprca Bosna i Hercegovina pogoduje kompletnim idiotima, koji na ovim prostorima u 21. vijeku, vremenu upakovane (i ovim prostorima posve nekompatibilne) demokratije, šire mržnju i žele se obračunati sa svime što im krnji sliku autistične neupitnosti i vitalne opstojnosti njihove bolesti. Upiru svim sredstvima da onemoguće relizaciju istinskih heroja i spasitelja čovječnosti, a podmeću koljače i zvijeri pod pravednike. Jedan od takvih bolesnika je i nikad realizirani Ante Lauc (ono voli sebi staviti prefiks doktora, a kako ne želim degradirati zvanje doktora izbjegavam ga time titlovati). Lauc se predugo vremena drži na ovom svijetu, a za svog postojanja uspio je od sebe napraviti običnog tužnog klovna, kojem se više nije ni smijati dok se javlja u ravnomjernim periodima kako bi se prometnuo u centar pažnje. Pisao je Lauc na sve strane svijeta i svima, poznatima i nepoznatima, normalnima kao i svojim sapatnicima. Pokušavao je sve ali uvijek bez uspjeha. I kako to obično biva, kad te neće, a ti oformi neko udruženje koje će, u Laucevom slučaju, propagirati besmisao i ljudsku ljigu dovoditi u prvi plan. Svojim djelovanjem tužni Ante pokušava se pretvoriti u samog Isusa, rasvjetljavajući puku – kto je taj što je taj Galić Neđo rekti. Laucu ne fali gluposti pa tako samog sebe razotkriva potpuno besmislenom rečenicom na kraju svog idiotskog proglasa o ustanku protiv mrtvog čovjeka. Kaže tako Lauc Ante: ‘Ljubuški je bio i ostao Hrvatski grad, kao i grad svih ljudi i narodnosti koji su željeli prihvatiti tu činjenicu.’ (Da mi je ko rekao kako ću nekad citirat Antu Lauca, ne bih povjerovao, ali ova se rečenica svakako mora upisati u anale ne samo balkanske već i svjetske gluposti ali i nepismenosti).

Ipak, budimo ljudi, i pojasnimo Anti kako Ljubuški postoji još od prapovijesnih vremena, kada je kao kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, bio stanicom mnogima koji su još u doba kad nije bilo potrebe da se gradovi obilježavaju plemenskim prefiksima već su bili mjesta organizovanog življenja i saradnje, boravili na području Ljubuškog, a o tome postoje brojni kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijem muzeju u Bosni i Hercegovini (ne Hrvatskoj, recite Anti). Ktomu još da prostiš, napomenimo Laucu kako su prvi poznati stanovnici Ljubuškog bili Iliri, u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po okolnim brdima. Bili su tu i Rimljani, pa i raznolika plemena prođoše Humom, čak su i Osmanlije haira vidjeli od Ljubuškog. I ničija nije do zore gorjela, pa neće ni fašistička. Lauc bi kao nazovi doktor sve to trebao da zna i da se shodno tome primiri i unormali, ali ne, on je uporan u nakani podsticanja sapatnika. Kontra zdravog razuma agituje, peticije organizuje, išao bi taj do Vatikana, samo da svoju laž u istinu pretvori, a LJUDSKOST NEĐE GALIĆA u prah stvori.

Ne mogu da ne pomenem jednake neljudske namjere koje su, ne tako davno, smišljane i za herojstvo Srđana Aleksića. Pa opet, istina preživi, a Srđana danas priznaju svi i, iskreno ili ne, ipak slave njegovo djelo i iznimno prisustvo razuma kad razuma bilo nije. Isto će se, na ogromnu žalost fašista, desiti i sa djelom Neđe Galića, kojeg se danas usuđuju pljuvati i nipodaštavati, a za koju godinu će, opet iskreno ili ne, pred sobom i svijetom morati priznati značaj i veličinu istinskog heroja Ljubuškog, Bosne i Hercegovine i čovječanstva. S druge strane, tužni Ante Lauc će, kako to obično biva s ludilom koje se ne liječi, vjerovatno sve do svoje smrti brabonjati svoj umobol pokušavajući ga poturiti svijetu pod istinu. Srećom, šutili mi ili progovarali, istina se svakako skriti ne može, a istina je – Neđo Galić jeste heroj i projekcija filma o njemu, koje se Lauc i lauci boje (zamisli da se bojiš filmske projekcije), svejedno će se održati u Ljubuškom, jer ja lično vjerujem da prelijepi bosanskohercegovački grad ima još dovoljno snage, pameti i dobrote da se sjeti svojih LJUDI, a da neljude, ako ih već ne mogu izlječiti od kiselog fašizma, barem obezvrijedi. Ljubuški, Bosna i Hercegovina i cijeli svijet to duguju Neđi Galiću.

Smrt fašizmu!

Premijera dokumentarnog filma NEĐO OD LJUBUŠKOG, autorice Svetlane Broz, u režiji Mirka Kurilića, održaće se 16. jula 2012. godine u Općinskoj vijećnici u Ljubuškom.