Nisvet Džanko: U potrazi za nakurnjakom

Šta ćeš kad kod nas sve zvuči tako nevjerovatno. A svjetski modni dizajneri danas temelje svoj uspjeh i originalnost ideja na zaboravljenoj narodnoj nošnji krajeva do kojih asfalt i struja još nisu prodrli.

Kakvo god da je vrijeme dolje u sarajevskoj kotlini, na Bjelašnici je uvijek drugačije. Bilo da je hladnije ili toplije, ali vazda radikalno drugačije. I zato što je drugačije, drugačije se i zove. Tako se i malo lijepih dana u ova doba godine svugdje u svijetu zove miholjsko, samo na Bjelašnici ‘Muratovo ljeto’. Kako god da mu je ime, to vrijeme je najidealnije za istraživanje fenomena ove lijepe bosanske planine.

I tako, ljeta Gospodnjeg, miholjskog ili Muratovog svejedno, 2001. godine nevelika skupina ili, bolje rečeno, mala ali odabrana družina zaljubljenika prirode i čiste have, odluči da na Bjelašnici organizira prvi Festival sela. Bilo je tu, doduše, i ministara Kantona Sarajevo i drugih entuzijasta za koje je teško utvrditi jesu li se na Bjelašnicu popeli iz ljubavi prema prirodi ili po zadatku, jerbo Bjelašnica teritorijalno pripada općini Trnovo, koja je, opet, tu, u Kantonu.

Glavni grad općine Trnovo više nije Trnovo, kako je nekada bilo i kako bi se moglo pretpostaviti. Tu ulogu administrativne prijestonice Bjelašnice danas ponosno nosi selo Dejčići, koje je, usput rečeno, jedno od rijetkih sela u ovom kraju sa džamijom, i to ne zato što su ih četnici sve u ratu povaljali, nego ih nikada nije ni bilo u pravom obilju. Dobro, ako Bjelašnica i nije nikada obilovala džamijama, ono stećaka joj nikada nije falilo. Ima ih toliko da se bagerima mogu izvaljivati, da se mostovi njima mogu podupirati i da opet ostane dovoljno da se putnik namjernik ima uza šta prisloniti kad se slika a da to nije ovca. A ovca je na Bjelašnici sve. I doručak i ručak i večera. I šubara i gunj. Pored sira, masla, kajmaka, vune i suha mesa, ova planina tržištu može ponuditi još niz proizvoda proizvedenih na tradicionalan način bez upotrebe sintetskih pesticida i drugih hemikalija. Jednom riječju – zdravu hranu. Među kapitalnim primjercima mrkve i krompira, te nepoderivim ručno pletenim vunenim čarapama i priglavcima, falio je još jedan čisto bjelašnički folklorni fenomen.

A gdje je ovdje nakurnjak?

Pitanje je odjeknulo kao da si nekome dobar šamar opalio. Šta si rek'o? Nakurnjak, rek'o. Kakav nakurnjak? Čuj kakav, pa bjelašnički nakurnjak. U Dejčićima su odmah stali vrtjeti glavom. Nema. Nije nikad ni bilo. Krompira ima, nakurnjaka jok. Čuj, u prijestonicu došlo pitati za nakav nakurnjak. A ono da ga nema u Zemaljskom muzeju i da ne stoji nakurnjak sa Bjelašnice, ne bi nikom ni palo na pamet pitati ljude okolo za takvu jednu pa skoro bezobraznu stvarku. Dakle, ima, samo što se svi iz nekog razloga prave kao da ga nema i kao da ga nikada nije ni bilo. Bit će prije da je stid ljude o tome pričati.

Nekako se i podrazumijeva da djevojke iz jednog sarajevskog kulturno-umjetničkog društva, koje su na Festivalu sela tako uvjerljivo otpjevale jednu bjelašničku djevojačku pjesmu posvećenu nikom drugom do draganu, kao da su tu na putu od Dejčića do Šabića rođene, ništa ne znaju o odjevnom predmetu koji su svojevremeno djevojke na Bjelašnici od mehke vune (ako takva uopće postoji) plele svojim đuvegijama, ali da o nakurnjaku ništa ne znaju lokalne vremešne đuvegije, u to se ne može šale povjerovati. A svaki je poderao deset komada najmanje. Može biti samo da su se u međuvremenu po gradu nanosali pamučnih gaća pa zaboravili kako nakurnjak žulja. I sad kad im osvježavaš pamćenje, kao, niko se ne želi sjećati teške i nesretne mladosti. Kao da nakurnjak ima veze sa bilo čim drugim osim sa izuzetno hladnim bjelašničkim zimama. Kad sad odmah iza Muratova ljeta na Bjelašnicu navali kijamet, bez vunenog nakurnjaka spolovilu, živu čovjeku skoro pa nema spasa.

Dirlikanje

Planinari sigurno nisu veći poznavaoci lokalnih prilika i ovdašnjih fenomena od stanovnika planine, samo su na razgovor o svakoj pa i ovoj temi daleko spremniji razgovarati. To je taj duh koji se u dugim zimskim noćima po planinarskim domovima znao raspaliti do neslućenih razmjera. E, to su prava mjesta i prilike u kojima se bez podozrenja može dokučiti srž svakog planinskog problema. Svakako uključujući i nakurnjak.

Oko njegovog porijekla mišljenja su podijeljena. Jedni tvrde da je nakurnjak na Bjelašnici star koliko i stećak, dok drugi zagovaraju mišljenje da je nakurnjak na Bjelašnicu stigao sa Čemerna kod Gacka i da je na Bjelašnici toplo i objeručke primljen. I da se još dâ naći na Kupreškoj visoravni, što je lako vjerovatno jer i tamo zna hladan vjetar zapuhati kao malo gdje drugdje. Na Bjelašnici se odomaćio vrlo brzo i postao sastavni dio lokalnog folklora, pa su ga, kažu, djevojke u ruhu nosile kad bi se udavale. Pleo se u svim bojama i dezenima, a beli je među djevojkama bilo i takmičenja koja će svome dragom ljepši nakurnjak isplesti. Postupak uzimanja mjere se zvao dirlikanje. Bez dirlikanja bi mu dužina bila pletena po želji pletilje, a korisnik bi ga poslije prilagođavao mjeri.

Do sada nije zabilježeno da je nekad ispleten prekratak i pretijesan nakurnjak, pleli su se uglavnom brojevi od XL do XXL. Zbog toga što slično izgledaju, neki su skloni današnji kondom nazvati modernom verzijom nakurnjaka, međutim, funkcije jednog i drugog se suštinski razlikuju da se nikako ne mogu porediti. U planinarenju je do sada kondom bio upotrebljiv jedino kao ambalaža prilikom transporta domaće sarme i nikad nije doživljavan kao dio obavezne alpinističke opreme. Da bi se navukao kondom, prvo se, je li, mora skinuti nakurnjak, a varijanta u kojoj bi se kondom nosio kao potkošulja ispod vunenog nakurnjaka nije nikad bila na razmatranju u planinarskom domu Stanari na Bjelašnici.

I Dolče i Gabana

To da je u zimskim uslovima na planini nezamjenjiv odjevni predmet, to je sigurno, a kada će postati turistička atrakcija, to je još uvijek neizvjesno. Turističkoj zajednici općine Trnovo ne bi ništa falilo animirati stanovnike bjelašničkih sela da pored priglavaka i čarapa ispletu i koji nakurnjak koji bi posjetiocima Bjelašnice bio ponuđen kao suvenir. Poznavajući turističku logiku, lako vjerovatno bi se moglo desiti da ne bi mogli naplesti koliko bi nakurnjaka mogli prodati, što još uvijek ne znači da bi nakurnjak bez problema mogao ući u uži izbor kao kandidat za maskotu budućih Zimskih olimpijskih igara. Ako ih bude. Zamisli samo: Olimpijski nakurnjak. A!

Također bi bilo teško očekivati da nakon eventualnog uspjeha na Olimpijadi nakurnjak krene u industrijsku proizvodnju kao bosanski ćilim svojevremeno. A kad se samo sjetimo kako je obična glupa zobnica sedamdesetih godina išla ko halva po Njemačkoj. Šta ćeš kad kod nas sve zvuči tako nevjerovatno. A svjetski modni dizajneri danas temelje svoj uspjeh i originalnost ideja na zaboravljenoj narodnoj nošnji krajeva do kojih asfalt i struja još nisu prodrli. Fotografija nene u dimijama ogrnute razduženom maskirnom uniformom i fotografisane pored krave negdje u vrletima neke bosanske vukojebine je šlagvort na koji pod hitno, prije konkurencije, treba reagirati, zadaća nad kojom skapava čitav tim stručnjaka po studijima najznačajnijih modnih kuća.

Zašto onda odmah ne patentirati nakurnjak? Ili je za to odveć kasno. Oni koji jedu hljeb na modnim pistama bi se vjerovatno nasmijali kada bi im se danas, 2001., pojavio neko sa pričom i uzorkom nakurnjaka. A to? Pa to smo mi već na tržište izbacili još prije sedam sezona. Na početku je bilo malo otpora, ali kad smo ih počeli plesti sa ljubičastim pahuljicama na bijeloj podlozi, od angorske vune, potražnja je skočila za deset puta. Danas ih proizvodimo u našim fabrikama u Portugalu i na Malti, a najbolje se prodaju u Japanu na otoku Hokkaido, po sto dolara komad.

Ma kako zvučalo, ovo je, nažalost, daleko od šuplje priče. Rijetko i neobično parče pletene tkanine negdje može biti predmetom ozbiljnog i profitabilnog posla, a drugdje podsmijeha i zajebancije. Nažalost, ovo drugo se stalno dešava samo nama. U svakom slučaju, vrijedi pokušati napraviti korak dalje od trenutne situacije, koja nakurnjaku ne ide nikako naruku. Nastavi li se Bjelašnica stidjeti svog nakurnjaka ovako kako se danas stidi, sigurno neće daleko ni ona ni nakurnjak.

pisao: Nisvet Džanko, oktobar 2001