O glupom narodu Libije

Ništa nije tako gorko za narod nego leći slobodan i probuditi se kao rob. (F. Castro)

piše: Nermin Čengić

Najviše volim kad baš mene zapadne da redam o međunarodnim temama internacionalnog karaktera. Još kad su te teme prepune kontraverzi među kojima su i one koje direktno ili indirektno (u ovom slučaju vrlo direktno) dotiču naše prostore i ljude, pa niko sretniji od mene.

Znate već da je jučer među mnogobrojnim putnicima s ovog svijeta zakovrn’o i Gaddafi Moammera El. Ništa tu ne bi bilo čudno da pomenuti Moammer ne spada među najbogatije ljude na planeti, da zadnjih 40 godina nije upravljao jednom od naftom, tom najjačom ucjenjivačkom robom, najplodonosnijih teritorija i da se o njemu ne raspredaju razne priče, istine i neistine.

Znam da vas ne interesuje ni ovo danas kol'ko bi trebalo, a kamoli ono što je bilo prije četrdeset godina, pa vas neću ni zamarat’ pričom što je i kako Libija doživjela preobražaj i dobila dugogodišnjeg lidera koji ju je izveo na put istinskog blagostanja, darujući svom puku zavidne povlastice i olakšice u odnosu na mnoge narode svijeta. Činjenica da su zdravstveno osiguranje i obrazovanje u Libiji bili besplatni i zagarantovani svima, trebala bi jasno predočiti količinu “okrutnosti” sistema kakav je gajio Gaddafi za razliku na aktuelne “oslobodioce” Libije, koji u svojim zemljana odiru kožu s leđa svojim robovima, na ime dužništva po mnogim pitanjima, što je posebno izraženo u zdravstvenom sektoru.

Sretne ili nesretne koji su imali priliku živjeti u toj mrskoj Titovoj Jugoslaviji, pomenuta istina o povlasticama i olakšicama može podsjetiti na lijepa vremena, al’ neka se ne zanose prerano. Libijcima je bilo i “gore” nego Jugoslovenima. Kako je nedavno pojasnila prof. dr. sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, libijska država je davala beskamatne kredite, tokom studiranja je studentima davala prosječnu platu, a ako ne nađu posao nakon završenog fakulteta država im plaća kao da rade u struci. Po stupanju u bračnu zajednicu država mladencima poklanja stan ili kuću, te nudi vozila po tvorničkim cijenama.

Libijska država nikome nije bila dužna niti feninga. Do trenutka imbecilne “plemenske pobune” Libija je imala 25 posto visoko obrazovanih ljudi koji nisu imali razloga da napuštaju svoju zemlju u potrazi za boljim jer jednostavno bolje teško da su mogli naći na planeti.

Ali, ta magična riječ DEMOKRATIJA, sobom nosi posebnu količinu strasti i požude da joj ni fino uljuljkani žitelji ne mogoše odoliti. Znam, čućete sad mnoge grozote koje su “potlačeni” Libijci prolazili tokom protekle četiri decenije vladavine “mrskog diktatora”. Posebno ćete se zgražati ako gledate kretenski CNN kojem je sasvim normalno u pauzama između reklama mahati slikama i video klipovima okrvavljenog mrtvaca, dok vam kreira i nudi vijesti za koje ne morate biti ni obavješteni da bi na licima njihovih reportera i novinara primjetili prodavanje magle i oblikovanje istina.

Moammer El Gaddafi je morao pasti jer su mu svi bili dužni, i to ne male iznose. Evropska unija kojoj trčimo u susret i Sjedinjene Američke Države koje gledamo k’o spas i svjetlo na kraju svakog tunela, libijskoj državi su dugovali oko 200 milijardi dolara. Ako mi sad neko kaže da taj dug nema direktne, čak presudne veze sa “libijskom revolucijom”, potpuno ravnodušno i bez uzmaka ću reći da je potpuno glup. Jer libijska država, na čelu sa Gaddafijem, sasvim legalno je i u skladu sa preporučenom svjetskom ekonomijom posjedovala dobar dio Evrope pa i nemali dio svijeta. Dok EU i SAD grcaju u svojim ekonomskim eskapadama, Libija je strpljivo čekala na naplatu potraživanja. U trenutku kad je taj “nemilosrdni” Gaddafi najavio da će tražiti ono što su mu dužni, Centar moći je odlučilo da “libijskom narodu nije dobro” te da ga se treba “osloboditi”.

Sve u svemu Libijcima zaista nije bilo loše u Libiji, samo su se malo pokondirili i krenuli za mrkvom na štapu koju tako zanosno nudi taj vajni Zapad. Tako nastade rat koji više nikad ili barem zadugo neće smiriti Libiju jer tamo gdje ta demokratija dođe blagostanja više nema. Zvuči vam poznato?

Kad već i nas uvalih u ovu priču, zašto se ne prisjetiti licemjerstva koje pokazaše i pokazuju ovdašnji “moćnici”, od vjerskih vođa preko predsjednika stranaka, do prekonoćnih tajkunčića. Svi se nekako k’o po dogovoru odrekoše svog nekad “najvećeg prijatelja kojeg su ikad imali” i čijim su imenom htjeli okititi čak i “svete” građevine. Sjećate se kad se pisalo kako Moammer El Gaddafi namjerava uplatiti milione ovdašnjim guzicama na ime mreškanja na varljivom demokratskom suncu. Al’ ne dade se Ceri, Faki i kompaniji da uberu te dukate “prijateljstva”, pa tako i “svete” građevine usred Sarajeva danas stoje nedovršene. Teško je steći novog “ogromnog prijatelja” koji će biti spreman kanuti miliončiće za hedonističku dušu domaćeg vjerskog lidera i besmislenog utemeljitelja.

Uglavnom, lično sam presretan zbog libijskog naroda. Eto im sad DEMOKRATIJE na vel’ka vrata. Konačno će i oni moći da osjete kako je nama, već iskusnima u demokratiji, tako nenadjebivo dobro i ugodno. Živjela glupost!