Pismo iz Japana

Najprije vam želim zahvaliti za vašu brigu. Jako sam dirnuta time. Također se želilm izvinuti zbog toga što svima šaljem zajedničko pismo ali to je trenutno najbolji način da vam pošaljem poruku.

U Sendaiju sada sve izgleda potpuno nadrealno ali sam zahvalna svojim prekrasnim prijateljima koji mi dosta pomažu. Kako moj stan više to nije, boravim u kući svoje prijateljice. Dijelimo namirnice, vodu, hranu i grijalicu. Spavamo zajedno u jednoj sobi, jedemo uz svjetlost svijeća, pričamo priče jedni drugima. Atmosfera je topla, prijateljska i prelijepa.

Tokom dana pomažemo jedni drugima u čišćenju ruševina u našim domovima. Ljudi u svojim automobilima gledaju vijesti na navigacionim uređajima ili stanu u red za pitku vodu kada je dostupna. Ukoliko neko ima tekuću vodu u svom domu, postavi znak kako bi ljudi mogli doći i natočiti suđe i kanistere.

Zaista sam začuđena da, barem ovdje gdje ja boravim, nema krađa, niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju otvorena vrata jer je tako sigurnije u slučaju zemljotresa. Ljudi stalno govore: “Evo, ovako je nekad bilo kada su svi pomagali jedni drugima.”

Zemljotresi se neprestano javljaju. Prošlu noć su drmali svakih 15 minuta. Sirene stalno obavještavaju, a helikopteri često prolaze iznad naših glava.

Imali smo vodu na nekoliko sati protekle noći, a sada je počela dolaziti i tokom dana. Strruju smo dobili danas popodne. Plin još nije regulisan. Alis ve je to od područja do područja. Neki ljudi su uspjeli spasiti nešto stvari, neki nisu. Niko se nije kupao već nekoliko dana. Osjećamo se prljavo ali trenutno imamo toliko važnijih briga. Sviđa mi se ovo odbacivanje nebitnog. Živimo potpuno instinktivno, intuitivno, brižno, tražimo način preživljavanja svega ovoga, ne individualno već zajednički.

Ovdje se dešavaju paralelni svjetovi. Dok je jedna kuća potpuno razrušena, pored nje je kuća sa prostrtim vešom koji se suši na suncu. Ljudi stoje u redu za vodu i hranu, dok s druge strane vidite ljude kako šetaju svoje pse. I sve se to dešava u isto vrijeme.

Tu su i neočekivani dodiri ljepote poput tišine u noći. Nema automobila. Niko nije na ulicama. Noćno nebo je preliveno zvijezdama. Ranije bih primjetila zvjezdicu ili dvije ali sad je cijelo nebo ispunjeno. Sendaiske planine su čvrste pa kad je bsitar zrak možemo vidjeti njihove siluete kako veličanstveno dotiču nebo.

A Japanci su tako divni. Svaki dan odlazim provjeriti ostatke svog stana, odakle sad šaljem ovu email poruku pošto je struja priključena, i nalazim hranu i vodu na svom ulazu. Nemam pojma ko je to ostavio ali tu stoji. Starac sa zelenim kačketom ide od vrata do vrata provjeravajući da li su svi u redu. Ljudi razgovaraju sa potpunim strancima, nudeći pomoć. Ne vidim znakove straha. Rezignaciju vidim ali strah i paniku ne.

Kažu nam da se tokom narednih mjeseci očekuju povratni udari pa čak i još velikih zemljotresa. Konstantno osjetimo podrhtavanje, kolutanje, drmanje, buku. Srećom ja živim u dijelu Sendaia koji je malo izdignutiji, čvršći od ostalih dijelova pa je ovo područje prošlo bolje od ostalih. Prošle noći je muž moje prijateljice došao sa sela i donio nam hranu i vodu. Još jedan blagoslov.

Nekako u ovakvoj situaciji shvatam iz konkretnog iskustva da postoji ogroman kosmički evolutivni korak koji se upravo sad dešava širom svijeta. I nekako, dok proživljavam ta dešavanja, u Japanu, osjećam kako se moje srce širom otvara. Brat me je pitao da li se osjećam malenom, nebitnom zbog ovoga što se dešava. Ne osjećam. Prije da se osjećam dijelom nečega što je veće od mene. Ovaj način (bjelosvjetskog) preporoda je težak, a istovremeno veličanstven.

Hvala vam još jednom za vašu brigu i Ljubav koju osjećate prtema meni,
uzvraćam vam Ljubavlju, svima
Anne