I ja sam bio jedan od onih koji su sa nestrpljenjem čekali da pregledaju to filmsko ostvarenje zvano “Na putu”. I ja sam bio jedan od onih koji su sa nestrpljenjem čekali da vidi kako teče cijela ta priča. Čekao sam i već stvarao sliku nakon premijere, osude, kritike, podjele, govore mržnje, izdizanje ispravnih i priče slične tome koje se dešavaju sve česće. I na moju sreću i sreću drugih, ne dočekah da ugledam sliku koju sam stvarao negdje u svojoj glavi.
O filmu neću pričati, o njegovoj kvaliteti također ne, o svim nekim komponentama koje čine dobar film također ne, jer sa mojim znanjem o navedenom vjerovatno bi to bio pogrešan zaključak, mogu samo reći da od sada kada budem nabrajao velike ljude ovog grada i države na toj listi će se sigurno naći i Jasmila Žbanić.
Zadnjih dana često sam se pitao jesmo li to zbog silnih problema i stvari koje su nas zadesile, o kojima razmišljamo i neke rane iz prošlosti koje još nisu zarasle, natjerale da prestanemo da pišemo i razmišljamo o ljubavi.. Sve su to dijelovi, sve su to trzaji i zaista mi se ponekad čini da smo zaboravili šta znači voljeti. Onda pogledam jedan domaći ljubavni film “Na putu”. Jedan film, gdje ljubav vodi strašnu bitku protiv života, jedan film u kojem jedna sasvim obična ljubavna priča spletom okolnosti zapada u krizu. Jedan pokušaj žene da ljubomorno čuva sve one sitnice koje su joj toliko bitne. Jedna bahatost muškarca kada ne primjeti bol u njenim očima i mogao bih nabrajati danima koliko ljubavi nosi ovaj film ali još uvijek ne znam jedinicu kojom se mjeri ljubav. Ispreletena su ovdje i dva različita svijeta, dva različita vremena i različite generacije. I hrabro se svi nose sa tim i svako od njih priča neku svoju priču i vjerovatno, mnogi od nas da ne znamo ono što znamo ne bi mogli razumjeti sve trenutke u filmu.
Ipak da budem iskren, nisam previše oduševljen filmom čisto iz razloga jer sam jedan od mnogih koji je očekivao zaplete oko druge teme koja prolazi kroz film, one sekundarne, one koja je naša realna slika. Što se mene tiče, ta tema je samo iskorištena na jedan pravi način. Iskorištena je tako da mnogi a i ja među njima očekuju, usudit ću se kazati, nekakve ekstremne situacije, radikalne. Nije nam to priuštila naša redateljica i neka nije, falilo nam je ljubavi. Falile su nam sitnice koje su nam svima desile ali smo ih negdje pored puta ostavili.
Svako od nas je na nekom svom putu, bio ispravan ili ne. Valjda ja kao poruku izvukoh da u sebi moramo imati ogromno srce da pokušamo pomoći onom nekom sa kim bi dijelili taj put. I valjda se i sljedećih dana neće ostvariti ona slika sa početka ovog teksta, ipak je ovo sasvim običan ljubavni film.
piše: Harun Kujović