Mora se napomenuti i posebno podvući da je selektor košarkaške reprezentacije Aleksandar Petrović cijeli ciklus kvalifikacija i svih pet utakmica u Sloveniji radio za NULA KM naknade. Fudbalskom mu kolegi to, naravno, ne pada na pamet. I u tome je posebna veličina i osnovna razlika između košarkaškog i fudbalskog uspjeha…
piše: Nermin Čengić
U maniru već razrađenog domaćeg političara, Edin Džeko je nekidan dao svoj grande intervju gdje, prikazaše nam isječak, navijače opravdano nezadovoljne očajnom igrom izvikanih fudbalera naziva – miševima. Već smo imali tih situacija da su, eto, političari nazivali ljude ‘ruljom’ ili ‘šušom’, izdižući tako sebe iznad svih pa i života. Koliko je poznato prilično brzo su zatim nestali u masi. Šta će biti sa NAŠIM Džekom, ostaje da se vidi, ali mu ne bi bilo loše da se čim prije dozove pameti umjesto da nastavi svoje eskapade nipodaštavanja onih, koji imaju svako pravo da kritikuju šta god hoće jer šta drugo u ovoj nazovi državi imaju? Na koncu, i jedni i drugi, dakle i fudbalske zvijezde i navijači fudbalske reprezentacije jedna su prilično besmislena gomila koja živi u oblacima. Prvi smatraju da im je prva postava Barce i Reala sudbina i nije im jasno kako je već nisu dosegnuli, a drugi jer navijaju za državu koje skoro da i nema jer se baš niko više ne bori za nju i dok ide zvanična himna bez teksta oni pjevaju riječi i melodiju himne koja to nije ali su ‘nanijetili’ da jeste pa ko će im zabraniti.
Ovdje nikad ništa nije išlo kao po loju, pa tako neće ni ova davno kupljena radost izlaska domaćeg reprezentativnog fudbala na međunarodnu scenu. Već viđeni u Brazilu su, kao i obično, dozvolili sebi luksuz da pričaju i misle o gotovom proizvodu koji to nije, dok su na terenu odlučili glumiti stubove (da ne kažem kloceve) o koje se odbijaju silne lopte i idu u pogrešnim smjerovima i pravcima. Od gotovog je po ko zna koji put napravljena veresija, a putovanje u Brazil je pretvoreno u opravdan strah da se i na Lihtenštajnu može propasti. No, nadati se da su, poučeni još jednim iskustvom, doživjeli izvjesnu katarzu i da će naprasno ljubljenje Džeke i Hajrovića izroditi jedno skladno prijateljstvo i zdravo rivalstvo, koje će prvog ponukati da ne služi kao skretnica lopti prema protivničkom igraču već i da pokoju ubaci u protivnički go (što je cilj fudbalske igre), a drugom da savlada tremu početnih nastupa i primi što veći broj upotrebljivih lopti, koje, svjedočili smo, itekako dobro zna gdje smjestiti. Kako se ostatak ekipe nije glupirao kao što je to pošlo za jezikom ‘mišeljupcu’ Edinu Džeki, oni zaslužuju da se i dalje vjeruje u njih i njihovu prizemnost, neupitno znanje i htjenje da osvoje neophodne bodove što će Bosance i Hercegovce baciti u kredite kojima će otplaćivati svoju sambu u Rio de Janeiru naredne godine.
Ne smije se izbjeći prilika da se napomene i činjenica koju u silnoj euforiji što prati sva ova (i) sportska događanja, mnogi potpuno zanemaruju. Riječ je o košarkaškoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine, koja nije uspjela da se dočepa drugog kruga na Eurobasketu, ali su odigrali tri veličanstvene utakmice i postavili temelje nečemu daleko izvjesnijem nego to fudbaleri, ovakvi kakvi jesu, mogu uraditi načinom kojem su se okrenuli posljednjih dana. Mora se napomenuti i posebno podvući da je selektor košarkaške reprezentacije Aleksandar Petrović cijeli ciklus kvalifikacija i svih pet utakmica u Sloveniji radio za NULA KM naknade. Fudbalskom mu kolegi to, naravno, ne pada na pamet. I u tome je posebna veličina i osnovna razlika košarkaškog uspjeha, koji to i pored svega zaista jeste, od ovog na jedvite jade izvučenog, kojeg su morali donijeti jedan igrač iz odbrane i joker s klupe, iako su na terenu tokom cijele utakmice bili sve sami prvotimci nimalo bezazlenih fudbalskih klubova.
Navijanje nam je u krvi, volimo da cičimo za sve i svašta, da zauzimamo strane, da hvalimo i kudimo, a u nedostatku normalnog života multipliciramo svoju radost na tribinama i ispred malih ekrana u nešto što se graniči sa pitanjem života i smrti. I takvi više nisu samo zagriženi navijači, svi smo redom takvi. Svaka utakmica nam je odlučujuća, u svakoj vidimo zavjeru sudija i drugih institucija, a skloni smo da pravdamo baš sve postupke svojih pulena nakon samo jedne pobjede, jednog osmjeha, jedne radosti. Ozbiljnoj analizi i studioznom radu nikad nismo skloni, a kamoli, kao i u ostalim segmentima života, nesposobni smo da vidimo dalje od baznog instinkta. Zato nije ni čudo da se nakon pobjeda, u tradicionalnom balkanskom stilu, vade oružja i oruđa iz ormara i raspucava po glavnom gradu kako se ni prilikom pokušaja raznih deblokada prije skoro dvije decenije nije raspucavalo. Da po Mostaru lete kamenice i gore prevrnuti kontejneri, da se… ma čemu nabrajati svo ludilo koje zahvati izanđalog glasača kojem sportski događaj biva više od njega samog. I nije mu zamjeriti u tolikoj mjeri, jer već je vaspitan na način da ga mediji (koji noć koju paraju meci i eksplozije nazivaju veličanstvenom) oblikuju kako im paše, da ga političari lažima uvode u svoje kanale i koriste za vlastite potebe, da sam sebe ne prepoznaje u trenucima ‘kad Džeko zabije’.
Ali sada je ipak Hajrović taj koji je zabio, a glavni mu kritičar Džeko je morao progutati knedlu svoje zvjezdane sujete i iz sve snage se progurati do pobjednika na čestitanje. Saga o njima dvojici je posebna ali sasvim kratka priča. Dok se mlađahni Hajrović prenemagao da li da svoje noge da na raspolaganje Švajcarskoj ili Bosni i Hercegovini, domaća javnost je zajedno sa pomenutim ‘mišeljupcem’ Džekom, zdušno kritikovala ovakvu dilemu jer taj, u švajcarskom Bruggu rođen, mladić nije imao prevagu rodne grude u svojim venama. A to, smatra imbecilni domaći navijač, mora biti imanentno svakom ko ima bilo kakve veze sa ovim ovdje. Smatra tako i Džeko, nipodaštavajući dilemu rođenog Bruggeanina, gotovo ga istjerujući iz reprezentacije. Srećom, nije mu uspjelo, inače banke sada ne bi trljale ruke i već pripremale povoljne akcije ‘brazilskih kredita’. Činjenica je da je nakon postignutog eurogola na utakmici u Žilini, Edin Džeko nadljudskom snagom razbacao sve oko presretnog Izeta Hajrovića a kako bi mu uzeo glavu u svoje ruke i rekao nešto što nikad nećemo saznati, garnirajući svoje oduševljenje poljupcima. Za oko zapade i par scena nakon Hajrovićevog gola, kada se do kraja utakmice, u maniru iskusnog fuzbaliste Džeko malo valjao po terenu kako bi ‘ukrao vrijeme’, jer druge mu nije bilo da opere obraz svog negodovanja oko dolaska u tim upravo igrača odluke. Kod izvođenja posljednjeg slobodnog udarca na tekmi, NAŠ DIJAMANT je prišao i zatražio da se upravo njemu nabaci lopta na glavu. Naravno da od te akcije, ponovo, nije bilo koristi. Sujeta je čudesna kočnica.
Uglavnom, preživjesmo i utakmicu i navijačko divljanje po ulicama i gradovima Bosne i Hercegovine. A preživjesmo i Džekino samoljublje, koje će, ako momak ima pameti, biti pospremljeno i zakopano na neko vrlo nedostupno mjesto da se više nikad ne nađe na njegovom jeziku i da, kako on tako i ekipa oko njega, više nikad ne pokažu ni najmanje zrnce nepoštovanja prema ljudima koji ih bodre. Jer, eto, sad ti ljudi imaju nove zvijezde koje mogu nositi na dlanu, koji su ostali na zemlji i koji rade samo ono što im je posao. Kako sjajne košarkaše tako i nove heroje – Ermina Bičakčića i Izeta Hajrovića. Fudbalskom selektoru ne bi bilo loše da se postara da vrati svoj žestoko narušeni autoritet i postavi stvari (i Džeku) na svoje mjesto prije Lihtenštajna. Tribine su u fudbalu jedino mjerilo. A sinoć su tribine bile sasvim jasne. Skandiranje na kraju utakmice nije bio tek šeretluk reprezentativcima poražene Slovačke, već i sasvim konkretna poruka za reprezentativce i ‘stručnjake’ bh. repke, koja je stala u pet riječi: ‘Oni ti ga puše, Izete!’