Prokletstvo tišine i bizarnost vađenja

Život na kredit se nastavlja, sjaj je tamniji od mraka, brendirani borci za bolje prekosutra stoje u redu za naplatu projekata, dok tamnička vrata treskom naglašavaju da izlaza iz ćelije još neće biti

Nermin Čengić
Nermin Čengić
piše: Nermin Čengić

Desi se tako nekad u zemlji čiste vode i mutavih ljudi da se probudi neki inat, pa se pokuša tjerati cara do duvara, a duvar šupalj pa se uzdrman i lohotan raspe i prije nego caru uspije da ga dotakne. Ovdje se u tišini živi i čeka crkavanje čim kome istekne broj određenih koraka, a premalo je onih koji za sobom imaju šta i ostaviti. Stalo je sve neke 1995. godine, kad je grč popustio i prepustilo se stihiji.

Danas se kao ponos i dika izvlače detalji koji su se desili prije naznačene godine i nemali broj ljudi živi na tome i od toga, ne pokušavajući se pomjeriti s mjesta, uraditi nešto pamtljivije i značajnije kako za sebe tako i za okolinu. To bi mogao biti i odgovor na pitanje otkud ta stagnaciji svega pa i javnog mnjijenja koje, budimo iskreni, ne postoji. Vještačka krema kojom se mažemo je nekvalitetna i prepuna buđi od koje kad tad zaboli stomak do bacanja ključa.

Najgora je stvar demistifikacija idola. Porazni trenutak kad upoznaš predmet poštovanja, ponekad divljenja, pa ubrzo shvatiš koliko je truo i pretjerano običan u odnosu na veličinu i snagu koju inače odaje svojom zamaskiranom pojavom. Kad shvatiš koliko je taj stameni princ ili princeza iz bajke ustvari vrlo sličan onom zidu s početka, kojeg samo njegova fasada još povezuje i ne da mu da se rasprši. A baš to napirlitano naličje od ljudi stvara karikature samih sebe, što oni nažalost i ne shvataju ili kad shvate bude prekasno za mijenjanje čuvenja koje ih prati dok hodaju zemljom u nadi da će se nekad zaboraviti. A mahala nikad i ništa ne zaboravlja.

Lagati samog sebe je opasno, još opasnije je zajedno sa sobom lagati i druge, a najveća opasnost po dobrobit i bolje je kada svojim igricama i lagarijama nekom činiš gore, a pritom i uživaš. Kad tad te stigne iako toga možda i nisi svjestan. A stigne. Nekakve kosmičke ravnoteže mora biti inače ne bi bilo smisla postojanju.

Utrkivanje u saučešću, koje proistakne iz optužbe da si zaboravio mrtve, pa se upireš u dokazivanju da nisi, pustiš suzu i pošalješ buket cvijeća, jednako je priznanju zaborava, iako ti to možda i ne vidiš. Ili nećeš da vidiš jer se uvjeravaš u svoju veličinu koja je, smatraš, primjer svemu dišućem. Ili ne možeš da vidiš jer si toliko uljuljkan u samobitnosti da ništa drugo ne može izmjeniti tvoje često pogrešno rezonovanje stvarnosti. Ili ti jednostavno, u silnoj utrci za priznanjem, nedostaje željena moć da sebi prilagodiš sve oko sebe, a kako bi svijet funkcionisao na tvoj način.

Okupljaš prijatelje, poznanike, da zajedno isplačete rijeku suza, ispijete pehar boli, a nakon toga i zapjevate udarnički se busajući u prsa jer ste dokazali svoje junaštvo i zauzimanje stava koji, koliko je sutra, svaki od nazočno-prisutnih gubi ili zaboravlja ganjajući nove angažmane koji nerijetko budu i dijametralno suprotni tad zajedničkom junaštvu. Nije to rijetka pojava niti je to nešto što su ovi prostori izrodili. To je sasvim ljudski. Gubljenje i traženje u nepresušnoj želji za pažnjom i uticajem. Istovremeno ti se keslaju iza leđa i prenose urnebes tvojih težnji u dimenziju neopipljive, a ubitačne gluposti, kojom se hrane i na kojoj zasnivaju cijele doktorate.

Glupost je najstrašnije oružje, posebno kad ga daješ u ruke glupom čovjeku. Glup nikad za sebe neće reći da je glup, niti će ikad za svoje djelo ustvrditi da se radi o gluposti, pa makar šutljiva masa vidjela i prepoznala potpuni besmisao u toj bizarnosti. Ali masa ne djeluje, ne pokazuje znakove života koji bi glupost invertovali u smislenost i pamet. Puštaju je da se kotrlja i od grudve napravi lavinu koja navaljuje i zatrpava svaku poru. A kad su pore začepljene život vene i gasi se prepuštajući postojanje bizarnoj stihiji u kojoj vađenje zbog nedjelovanja počinje predstavljati akciju. A “nije mater Muju klela što se kock'o, nego što se vadio”, pa u skladu s tim je i sva ta isprekidana tišina koja nas prekriva.

Život na kredit se nastavlja, sjaj je tamniji od mraka, brendirani borci za bolje prekosutra stoje u redu za naplatu projekata, dok tamnička vrata treskom naglašavaju da izlaza iz ćelije još neće biti. Vrata su ona ista od prije 20 godina, s tom razlikom da sad ne smišljamo nove pjesme već i dalje pjevamo te stare. Junačke?

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

2 Odgovori na “Prokletstvo tišine i bizarnost vađenja”

  1. Nermine stvarno me iznenadjujes,konacno si shvatio u cemu je stvar. Jel to tvoj tekst ili je prepisan neznam ali to je poenta svega. Mrznja nikog nije daleko dovela, pa ni ta opsada Sarajeva i stalno spominjanje takozvanih cetnika koji su se borili u svojoj zemlji za neko drugo ime te iste zemlje, nije Sarajevo naprijed dovelo. Hej, ljudi osnivati partiju napredka, boriti se za radna mjesta za pomirenje naroda za ljudski zivot.

  2. Hahahaha cuj Nermin prepisao, ocito pojma nemas ni ko je Nermin, ni sta je sve do sada pisao, inace ne bi tako smjesno konstatovala.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *