Prokletstvo tišine i bizarnost vađenja

Život na kredit se nastavlja, sjaj je tamniji od mraka, brendirani borci za bolje prekosutra stoje u redu za naplatu projekata, dok tamnička vrata treskom naglašavaju da izlaza iz ćelije još neće biti

Desi se tako nekad u zemlji čiste vode i mutavih ljudi da se probudi neki inat, pa se pokuša tjerati cara do duvara, a duvar šupalj pa se uzdrman i lohotan raspe i prije nego caru uspije da ga dotakne. Ovdje se u tišini živi i čeka crkavanje čim kome istekne broj određenih koraka, a premalo je onih koji za sobom imaju šta i ostaviti. Stalo je sve neke 1995. godine, kad je grč popustio i prepustilo se stihiji.

Danas se kao ponos i dika izvlače detalji koji su se desili prije naznačene godine i nemali broj ljudi živi na tome i od toga, ne pokušavajući se pomjeriti s mjesta, uraditi nešto pamtljivije i značajnije kako za sebe tako i za okolinu. To bi mogao biti i odgovor na pitanje otkud ta stagnaciji svega pa i javnog mnjijenja koje, budimo iskreni, ne postoji. Vještačka krema kojom se mažemo je nekvalitetna i prepuna buđi od koje kad tad zaboli stomak do bacanja ključa.

Najgora je stvar demistifikacija idola. Porazni trenutak kad upoznaš predmet poštovanja, ponekad divljenja, pa ubrzo shvatiš koliko je truo i pretjerano običan u odnosu na veličinu i snagu koju inače odaje svojom zamaskiranom pojavom. Kad shvatiš koliko je taj stameni princ ili princeza iz bajke ustvari vrlo sličan onom zidu s početka, kojeg samo njegova fasada još povezuje i ne da mu da se rasprši. A baš to napirlitano naličje od ljudi stvara karikature samih sebe, što oni nažalost i ne shvataju ili kad shvate bude prekasno za mijenjanje čuvenja koje ih prati dok hodaju zemljom u nadi da će se nekad zaboraviti. A mahala nikad i ništa ne zaboravlja.

Lagati samog sebe je opasno, još opasnije je zajedno sa sobom lagati i druge, a najveća opasnost po dobrobit i bolje je kada svojim igricama i lagarijama nekom činiš gore, a pritom i uživaš. Kad tad te stigne iako toga možda i nisi svjestan. A stigne. Nekakve kosmičke ravnoteže mora biti inače ne bi bilo smisla postojanju.

Utrkivanje u saučešću, koje proistakne iz optužbe da si zaboravio mrtve, pa se upireš u dokazivanju da nisi, pustiš suzu i pošalješ buket cvijeća, jednako je priznanju zaborava, iako ti to možda i ne vidiš. Ili nećeš da vidiš jer se uvjeravaš u svoju veličinu koja je, smatraš, primjer svemu dišućem. Ili ne možeš da vidiš jer si toliko uljuljkan u samobitnosti da ništa drugo ne može izmjeniti tvoje često pogrešno rezonovanje stvarnosti. Ili ti jednostavno, u silnoj utrci za priznanjem, nedostaje željena moć da sebi prilagodiš sve oko sebe, a kako bi svijet funkcionisao na tvoj način.

Okupljaš prijatelje, poznanike, da zajedno isplačete rijeku suza, ispijete pehar boli, a nakon toga i zapjevate udarnički se busajući u prsa jer ste dokazali svoje junaštvo i zauzimanje stava koji, koliko je sutra, svaki od nazočno-prisutnih gubi ili zaboravlja ganjajući nove angažmane koji nerijetko budu i dijametralno suprotni tad zajedničkom junaštvu. Nije to rijetka pojava niti je to nešto što su ovi prostori izrodili. To je sasvim ljudski. Gubljenje i traženje u nepresušnoj želji za pažnjom i uticajem. Istovremeno ti se keslaju iza leđa i prenose urnebes tvojih težnji u dimenziju neopipljive, a ubitačne gluposti, kojom se hrane i na kojoj zasnivaju cijele doktorate.

Glupost je najstrašnije oružje, posebno kad ga daješ u ruke glupom čovjeku. Glup nikad za sebe neće reći da je glup, niti će ikad za svoje djelo ustvrditi da se radi o gluposti, pa makar šutljiva masa vidjela i prepoznala potpuni besmisao u toj bizarnosti. Ali masa ne djeluje, ne pokazuje znakove života koji bi glupost invertovali u smislenost i pamet. Puštaju je da se kotrlja i od grudve napravi lavinu koja navaljuje i zatrpava svaku poru. A kad su pore začepljene život vene i gasi se prepuštajući postojanje bizarnoj stihiji u kojoj vađenje zbog nedjelovanja počinje predstavljati akciju. A “nije mater Muju klela što se kock'o, nego što se vadio”, pa u skladu s tim je i sva ta isprekidana tišina koja nas prekriva.

Život na kredit se nastavlja, sjaj je tamniji od mraka, brendirani borci za bolje prekosutra stoje u redu za naplatu projekata, dok tamnička vrata treskom naglašavaju da izlaza iz ćelije još neće biti. Vrata su ona ista od prije 20 godina, s tom razlikom da sad ne smišljamo nove pjesme već i dalje pjevamo te stare. Junačke?