Sjećanje: Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić

Katarina Kosača je bila supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i bosanska kraljica.

Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić je rođena 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.

Katarinin otac je 20. januara 1448. godine, u povelji cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika III, nazvan “herzog” što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Vukčić Kosača je vladao područjem Poljica, Makarskog primorja, Humske zemlje, matičnim posjedima koje je obuhvatalo gornje Podrinje, dijelove Polimlja, Zete i primorja sa rezidencijom u Novom (Herceg Novi). Katarininom ocu se svidio njemački naziv vojvodske titule, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u odomaćenom bosanskom obliku “herceg”. Od njegove titule potiče i novi naziv za njegov posjed – Hercegovina.

Herceg Stjepan, u to vrijeme najmoćniji bosanski velikaš, borio se za stabilnost Humske zemlje u sastavu Bosanskog Kraljevstva. Bio je vjeran bosanskoj kruni i dinastiji Kotromanića, bosanskih kraljeva. Međutim, u vrijeme represije kralja Tomaševića nad pripadnicima Crkve Bosanske, pred sami kraj Bosanskog Kraljevstva, Herceg Stjepan staje u zaštitu bosanskih heretika što dovodi do nesuglasica sa bosanskom krunom. Stjepa Tomašević, željan dokazivanja i krune koju je zatražio od Pape, počinje sprovoditi teror nad hereticima. Odnosi između Kosače i Tomaševića su kasnije izglađeni što je zabilježeno u Herceg Stjepanovom pismu Mletačkoj Republici od 1. decembra 1461. godine.

Stjepan Tomaš je prije dolaska na tron živio u bračnoj zajednici sa krstjankom Vojačom. Uz odobrenje pape Eugena IV, nakon što je proglašen kraljem, otjerao je Vojaču jer je bila nižeg roda te stoga i nedostojna titule kraljice.

Kralj Stjepan Tomaš je u potrazi za novom suprugom, a po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, 22-godišnju kćerku Stjepana Vukčića Kosače. Kralj Stjepan Tomaš, već tada u ratu protiv Osmanlija, brakom sa Katarinom dobija moćnog saveznika, svoga punca Stjepana Vukčića Kosače. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine, u Milodražu kod Fojnice. Katarina se, prije stupanja u brak, morala odreći bogumilstva i prihvatiti katoličanstvo. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Sam papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine daje dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, gradi po Bosni mnoge crkve, a među njima su i crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Šimuna i Katarinu, a imala je i pastorka, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače – Stjepana Tomaševića. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.

Stjepan Tomaš umire 10. jula 1461. godine, a Katarina njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, daje joj titulu Kraljice majke i Katarina nastavilja živjeti na dvoru kraljice Mare.

Osmanlijski osvajači nadiru s istoka. Kralj Stjepan Tomašević, Katarinin posinak, gine u odbrani svog trona. Kraljica majka Katarina je u Kozogradu iznad Fojnice pod opsadom iz koje uspjeva pobjeći i povući se na Kupres gdje okuplja snage za odbranu Bosne. U to vrijeme, na Kupresu je u mjestu Vrila (danas Otinovci) naložila gradnju Crkve Presvetog Trojstva.

Kako Osmanlije nadiru prema Kupresu, kraljica majka se preko Konjica i Počitelja, zajedno sa kraljevskom pratnjom povlači do Stona, a potom i do Dubrovnika. Legenda kaže da su kraljica i njena pratnja izbjegli osmanlijsku potjeru tako što su sve konje naopako potkovali. U Dubrovniku je pohranila mač svog muža “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se on borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom ali jakim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama i velikom otkupninom uspjeva očuvati svoju nezavisnost i slobodu. Međutim, kraljica Katarina je primorana napustiti Dubrovnik i odlazi u Rim gdje sve do svoje smrti “radi na oslobađanju svoje zemlje i odbrani svoje vjere”.

Osmanlije Katarininu djecu odvode na dvor u Istanbul gdje oni primaju islam. Šimun je u Osmanlijskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzima ime Ishak ali je i nakon toga po ocu nazivan “Kraloglu” što na turskom jeziku znači “Kraljević”. Nikada se nije vratio kršćanstvu.

Kraljica Katarina u svojoj oporuci navodi kako svoju zemlju Bosnu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uslovom da se vrate katoličkoj vjeri,a ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru zemlja bi pripala Vatikanu koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Kraljica Katarina umire 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Santa Maria u Ara Coeli. Proglašena je blaženom, a dan njene svetkovine je 25. oktobar. Tu svetkovinu obilježavaju, na žalost samo, katolici (većinom franjevci) u Bosni i Hercegovini.

Na njenom grobu na latinskom piše:

Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
et genere Helene et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
uxori quantum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris
monumentum ipsius scriptis positu

Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona jeste bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojili Turci. Nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva, pri čemu je polagala pravo na bosansko kraljevstvo. Marija (Mara) ju je podržavala u tome ili se barem nije protivila. Osim toga, Katarina je u izgnanstvo sa sobom ponijela krunu i sve druge kraljevske oznake koje su se prenosile s kralja na kralja. Ove činjenice govore da je Katarina Kosača utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, odnosno da je prema navedenom bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga je smatramo posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nije bila.