Šta bi dao da si na mom mjestu

‘Bijelo dugme je najvažnija pojava u kulturi Jugoslavije u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. U jednoj socijalističkoj kulturi koja je stidljivo tražila svoj put izvan zadanih okvira vrijednosti, bili su pojava upravo prevratnog značaja. Promovirali su neophodnost talenta, nužnost autentičnosti, važnost stava, potrebu za potpunom posvećenošću, visok profesionalni nivo i moderno pakiranje. Zaokružili su rock kulturu i definirali tinejdžere kao organiziranu kategoriju. Izborili su se za slobodu ukusa, dotad nezamislivu u socijalističkom uređenju. Bili su jedna od rijetkih kapitalističkih tvorevina u Jugoslaviji i najbolja reklama njenim slobodama. Kod njih je bilo baš svega što krasi velike rock biografije: velikih brojeva, euforije obožavateljica, svih poroka, neobjašnjivih okolnosti i tragičnih smrti. Smatra se da su jedini u Jugoslaviji zaradili ozbiljan novac od rock muzike. Postavili su standarde u industriji zabave i neprekidno ih pomicali naprijed. Ispunili su sve snove jugoslovenske scene – osim jednog: nisu stali na svjetsku pozornicu ravnopravno sa najvećim zvijezdama tog vremena. Bijelo dugme je jedini dokaz da je klasična rock’n’roll karijera izvan engleskog jezika uopće moguća.’, pročitate i odete na počinak.

40 godina Bijelog Dugmeta - najvećeg benda u regiji
40 godina Bijelog Dugmeta – najvećeg benda u regiji

Na kraju XIX poglavlja knjige ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU o grupi Bijelo dugme, koja je tek objavljena, njen autor Dušan Vesić piše: ‘U okviru granica jezika na kojem su pjevali, njihov utjecaj je presudan. Većina popularne muzike stvorene na području bosanskog, hrvatskog ili srpskog jezika poslije 1974. godine nosi u manjoj ili većoj mjeri miris i okus Bijelog dugmeta. Svi narodi na svijetu imaju muziku kakvu zaslužuju.’ Kakva je to onda njihova muzika, da li nas ona definiše, kakav smo to mi, zapravo, narod, pitamo Vesića uoči sarajevske promocije knjige, koja će biti održana 23. oktobra 2014. godine u sarajevskom klubu Sloga.

‘Narod smo baš takav kakav je opevan u pesmama Bijelog dugmeta: duboko emotivan, ponekad nedovoljno promišljen, ali – u osnovi – narod sastavljen od dobrih ljudi. Samo dobri ljudi mogu da vole Bijelo dugme.’

Kako god, stalno se, barem mi u medijima, vraćamo Bijelom dugmetu. I pitamo se zbog čega nas oni, i danas, kao magnet tako privlače.

‘Zato što svako od nas može da ispiše kompletan emotivni dnevnik svog života a da prilikom pisanja koristi samo pesme Bijelog dugmeta. Uvek sve počinje i završava se pesmama. Medijski koncepti se zaboravljaju, šta danas nekome može da znači, na primer, gostovanje Tempa na albumu PLJUNI I ZAPJEVAJ, MOJA JUGOSLAVIJO, ali pesme ostanu ili ne ostanu. Uvek je vreme najbolji sudija, a vreme je reklo da su pesme Bijelog dugmeta veće i od samog vremena!’, naglašava Dušan Vesić.

Bijelo Dugme - Pljuni i zapjevaj

A je li ih nekad bilo naporno pratiti, kao što je njima ponekad bilo teško raditi, interesuje nas. Samo da ne bude: ‘Glavni junak jedne knjige došao je da se žali…’

‘Naravno da ih je bilo naporno pratiti. Nešto što je tako veliko ne može da bude jednostavno. Što je nešto veće, to je komplikovanije i napornije. Ali, šta bi bilo lepše pratiti nego Bijelo dugme?’, završava odgovor pitanjem naš sagovornik.

Knjiga ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU podijeljena je u devetnaest poglavlja, plus prilog, pogovor i diskografija, kao i one sitnice koje obično idu na kraju, a tu je, naravno, i uvod, u kojem Vesić piše da je Bijelo dugme njegov bend.

‘Meni je Bijelo dugme najveće od svega u što sam u životu bio upetljan. Bijelo dugme je meni najveći bend na svijetu. To je nevjerovatan fenomen.’

Bijelo Dugme

Skoro sve je u svojoj knjizi Vesić napisao o Bijelom dugmetu, jer sve je nemoguće napisati i Goranu Bregoviću, samo nije jedno, odnosno, nije se jasno odredio: šta je njemu najfascinantnije u njihovoj sveukupnoj karijeri, od mnogo toga fasci nantnog?

‘To što su na koncertima koje Bregović drži sa Alenom Islamovićem po Evropi ovih dana u prvim redovima isključivo mladi ljudi. Četrdeset godina posle osnivanja Bijelo dugme i dalje ima mladu publiku’, ističe Dušan Vesić.

Kada smo pročitali knjigu, nije nam jasno bilo ni koji mu je pjevač Bijelog dugmeta
najdraži. A kada smo ga upitali, pozvao nas je da dođemo na promociju pa će nam odgovoriti na to pitanje. No, možda se odgovor krije u autorovom komentaru na naš izbor najboljeg, bolje je reći nama najdražeg, Dugmetovog albuma – to je DOŽIVJETI STOTU.

‘Svi smo mi na ovaj ili onaj način lični kad govorimo o Bijelom dugmetu. To i jeste smisao svake umetnosti, da završi kao lična stvar. Meni je i najbolji i najdraži album BIJELO DUGME, ili ‘bezimeni‘ ili ‘Tifin‘ album. Prvo, zbog toga što je – po meni – imao najbolje pesme. Drugo, zato što je na tom albumu postignuta najveća autorska samostalnost u odnosu na sve što se u tom trenutku događalo u Jugoslaviji, ali i u svetu. Nikada nigde nije napravljen album kakav je taj’, objašnjava Dušan.

Bijelo Dugme na Koševu

Pitamo ga i kako je njemu zvučalo Bijelo dugme na mini turneji 2005. godine. Nama, u Sarajevu, pomalo tužno i ružno, kao neki orkestar kome se baš i nije izlazilo na binu… A i Vesić je u knjizi koju predstavljamo napisao da je Tifina izvedba pjesme LAŽEŠ bila očajna…

‘Tifa nije bio sam na bini, njegova ‘krivica‘ dolazi na kraju. Ne verujem da bi neko uopšte mogao da peva uz onakvu muzičku pratnju kakvu je on imao te večeri u Sarajevu. Ključni problem te turneje je u tome da je imala samo tri koncerta, a Bijelom dugmetu je uvek bilo potrebno nekoliko koncerata da se uigra. Da ih je 2005. godine bilo još nekoliko, siguran sam da bi bili daleko bolji’, veli Vesić.

Ni tragične sudbine Gorana Ivandića Ipeta i Laze Ristovskog nije, naravno, autor izostavio u knjizi. Jer, kakva bi to onda knjiga o Bijelom dugmetu bila. A s njima bi svijet i danas bio bolji i ljepši.

‘Svet je uvek bolji i lepši s dobrim ljudima.’

Šta bi dao da si na mom mjestu
Šta bi dao da si na mom mjestu

Da li je knjiga o Bijelom dugmetu i hommage bivšoj domovini, jedinoj u kojoj je taj bend i mogao funkcionisati?

‘Nisam kivan na bivšu domovinu, ali nisam ni jugonostalgičar, tako da mi hommage Jugoslaviji uopšte nije bio na umu. Veliko tržište, kakvo je bilo jugoslovensko, bilo je preduslov da bend opstane u svoj svojoj veličini. Međutim, siguran sam da bi Bijelo dugme , kada bi danas radilo, moglo da funkcioniše jednako dobro i u situaciji koja je nastala podelom Jugoslavije. Siguran sam, čak, da bi Bijelo dugme danas moglo da stigne mnogo dalje od prostora koje nazivamo ‘jugoslovenskim’. Možda će vam biti zanimljivo da očekujem da se to i dogodi’, govori Dušan Vesić.

A šta sadrži plan promocije knjige ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU?

‘Ja sam želeo da promocije knjige budu povod da se skupimo svi koji volimo Bijelo dugme i proslavimo četrdeseti rođendan nama najvažnijeg benda na svetu. Zato nećemo praviti klasične književne promocije, nego će to biti žurke na kojima ćemo slušati muziku koju volimo i pričati o njoj.’, kaže Vesić i dodaje, ‘Dvanaestog veljače 1975. godine Jugoton je objavio novu priču o veselom Bosancu. Osmišljena po formuli Pekara, pjesma Da mi je znati koji joj je vrag snimljena je isto u Ljubljani kad i pjesme za prvi album, ali nije stala na tu ploču nego je ostala za singl. Na B-stranu stavljena je Blues za moju bivšu dragu, da po uhodanoj varijanti izmjene tempa održi potrebnu ravnotežu.’

Bijelo Dugme - Doživjeti stotu

Vesić spomenu diskografsku kuću Jugoton iz Zagreba, matičnu kuću Bijelog dugmeta, u kojoj su nekada odobravali i avanse za članove grupe.

‘Pa im je Željko Bebek 22. septembra napisao pismo pod oznakom HITNO, u kojem je obrazložio plan i program snimanja ploče DOŽIVJETI STOTU i koncertne promocije tog albuma širom Jugoslavije. Za direktora Jugotona te godine postavljen je Dubravko Majnarić, dok je za urednika rock programa imenovan Siniša Škarica. Turneja je bila podijeljena u četiri etape. Prva etapa je pripremna i planirana je sa 12 koncerata u vremenu između 9. i 25. 12. 1980. biće obavljena u područjima koja, inače, ostaju van domašaja drugih vrsta propagande. Ne traži veliko angažovanje sredstava, jer se obavlja mahom u mjestima čiji je najveći prostor košarkaška dvorana malih kapaciteta. Mislim na područje Kosova, jugozapadne Makedonije i sjeveroistočne i jugozapadne Bosne. Druga etapa turneje BIJELO DUGME 1981 planirana je kao super turneja po svakom činiocu. Obaviće se u okviru 30 dana, od 10. 2. 1981. do 12. 3. 1981. (…) Navešću planirane gradove za superspektakularne koncerte: Ljubljana, Maribor, Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Banja Luka, Beograd, Novi Sad, Priština, Niš, Kragujevac, Skopje i Sarajevo. Treća etapa turneje BIJELO DUGME 1981. sadrži sve gradove koji nam pruže gostoprimstvo a imaju između 50 i 100 hiljada stanovnika. (…) Završni dio je četvrta etapa, koja takođe sadrži maksimalno angažovanje svih raspoloživih sredstava. Planirana je za kraj augusta, i u zavisnosti od organizacionih mogućnosti pripremili bismo dva do tri spektakla tipa Hajdučka česma’, napisao je, između ostalog, čelnim ljudima Jugotona Bebek…

Ustvari, napisao je Bregović, ali se nije potpisao, zato što je, piše Vesić, ‘na sva usta vrijeđao Jugoton u situacijama oko cenzure Bitange i princeze’. E, sad, najinteresantniji dio ove storije su avansi. Za Gorana Bregovića i Željka Bebeka traženo je po 700.000 dinara, a za Zorana Redžića, Vladu Pravdića i Điđija Jankelića po 200.000 dinara. Njemačka marka tada je imala vrijednost 15,14 dinara, pa sami izračunajte. Avans im je odobren na Zboru radnika, a vraćen im je odmah nakon što je Jugoslavijom prostrujao stih: ‘Prija vam jabuka i Eva i grijeh…’ I još puno više. Boga pitaj koliko je familija hranilo Bijelo dugme petnaestak godina…

Dušan Vesić
Dušan Vesić: Ne znam da li ću ovom knjigom uspjeti postaviti Bijelo dugme tamo gdje bi bilo najbliže njegovom stvarnom mjestu, ali moram pokušati. Nekome tko ne zna što je Bijelo dugme, teško je danas objasniti. Ali, znam da će sutra biti samo još teže.

Pred sami kraj knjige, koju je objavila Naklada Ljevak iz Zagreba, imamo i Bilješku o piscu, koju nije trebalo ‘rekonstruisati’, samo poprilično skratiti. Zbog akutnog nedostatka prostora. ‘Dušan Vesić je rođen 27. oktobra 1959. u Beogradu. Kao klinac želio je da bude vozač tramvaja. Taj plan je propao kobnog lipanjskog dana 1972. godine u Tučepima, kad je budžet za sladoled svjesno potrošio na ulaznicu za koncert grupe PRO ARTE, i od tada je muzika njegova fascinacija. Nakon jedne (ne)sportske povrede koja ga je zauvijek odvojila od sviranja bubnjeva, malo je studirao historiju, a onda se posvetio izučavanju fenomena jugoslovenske popularne muzike. To je radio na razne načine: puštao je hitove na školskim igrankama (u čemu uopće nije bio loš), pisao (odlične) intervjue za ZDRAVO!, ROCK, POP ROCK, ITD, ĆAO i razne druge medije, povremeno sam sebi bio fotoreporter (to je naročito volio), jednako neuspješno kao i drugi ogledao se kao rock kritičar (POLITIKA, DUGA, JEŽ, DŽUBOKS), u jednom trenutku prirodno postao urednik za domaću scenu (ROCK, POP ROCK), pjevao prateće vokale na pločama (KRVNA GRUPA, PLAVI ORKESTAR), radio kao trgovački putnik (prodavao je HANKU PALDUM i VATRENI POLJUBAC za SARAJEVO DISK)… Živi u Beogradu i u Puli…’

piše: Dino Bajramović

slobodnabosna / sarajevo.co.ba

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *