U vremena kojih se ne sjećaš, a ne možeš ih se ni sjetiti jer si bio tek rođen, Ivica Osim bio je Štraus sa Grbavice. U to vrijeme imao je lice dječaka za kojeg je očito da je odrastao u Sarajevu. Moraš izgledati zajebaniji nego što jesi, da te ne bi maltretirali na ulici i u školi i da bi kod lokalne jalije mogao proći kao muškarac, a ne kao štreber, peder, čoro…
Zatvoriš li oči čak i danas, nakon svega što si gledao i što te je u ovih sedam godina učinilo neosjetljivim, vidjet ćeš sasvim jasno sniježnu televizijsku sliku: u kadru je poluprofil muškarca četrdesetih godina, usana rastvorenih u zijev užasa i desno oko iz kojeg se osjeti kako više nikad i više ništa neće oživjeti nestali Svijet. Već tada si, te 1985. pomislio kako je sreća što ga je kamera snimila iz poluprofila i lijevo je oko izostalo sa slike. Cjelovit pogled značio bi dvostruko više i bio bi toliko strašniji. Povod za sliku možda danas i nije važan, možda će izostati iz povijesti koja će nam biti napisana, a ostat će samo užas čovjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestan da je poraz definitivan i da više nikada, više ništa i više nigdje neće biti prilika za revanš ili za život koji bi započeo ispočetka.
Pet godina kasnije čovjek sa slike ispraćen je pogrdama onih koji su toga trenutka bili u pravu. On je predstavljao jače i moćnije, a oni su bili dio slabijeg svijeta, osuđenog na nesreću i poniženje. Bijesno im je odmahnuo, a tebi se, dok si gledao televiziju, učinilo da je izdao načelo plemenitog gubitništva i vlastitog poraza i da je, poput podlaca i slaboga čovjeka, prešao na stranu nasilnih i beskrupuloznih pobjednika. To mu nisi mogao oprostiti.
Međutim, nakon što je počeo rat i nakon što su ubojice i pravednici počeli izmjenjivati mjesta, a ideja koja ti se činila oružjem nasilnika postala prezrena od svih i svakoga, postao si svjestan svoje greške. Smiljko Šagolj napisao je da je ‘Jugoslavija samo podlo ime’, a u našem svijetu više nije bilo onoga tko bi vjerovao u suprotno.
Čovjek iz prvog i drugog televizijskog kadra zove se Ivica Osim. U prvom prizoru bio je trener ‘Željezničara’, a u drugom selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Najprije je doživio poraz od ‘Videotona’, a onda je uz zvižduke napustio maksimirski stadion. Da je pobijedio, njegov klub bi se u velikom finalu susreo sa madridskim ‘Realom’, a da 1990. nije trenirao Jugoslaviju, a u naredne dvije godine i beogradski ‘Partizan’, u Hrvatskoj bi ga danas smatrali nacionalnim velikanom.
U vremena kojih se ne sjećaš, a ne možeš ih se ni sjetiti jer si bio tek rođen, Ivica Osim bio je Štraus sa Grbavice. U to vrijeme imao je lice dječaka za kojeg je očito da je odrastao u Sarajevu. Moraš izgledati zajebaniji nego što jesi, da te ne bi maltretirali na ulici i u školi i da bi kod lokalne jalije mogao proći kao muškarac, a ne kao štreber, peder, čoro… Kasnije je to lice ostarilo u mrzovolju. Na svakoj fotografiji trener ‘Željezničara’ Ivica Osim izgledao je mrzovoljno, kao da mu cijeli svijet neprestano gaza po kurjim očima, što je jedan od razloga zbog kojih nije mogao biti jako omiljen u drugim jugoslavenskim republikama. Tipski Bosanac bio je osuđen na prilagođavanje, a mrzovoljno lice se nikome ne prilagođava. Metafora prilagodljivosti, lica od prezaslađene agde, bit će Ćiro Blažević, jedan od onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bili voljeni. Upravo zato njegovo će ime biti ispisano krupnijim slovima u nogometnoj povijesti, a ostat će tek u fusnoti povijesti bosanskoga sentimenta sedamdesetih i osamdesetih godina.
Ivica Osim tip je inertnog i racionalnog Sarajlije. Predugo je bio trener ‘Partizana’ i selektor reprezentacije Jugoslavije jer mu se nije dalo micati i jer je, sasvim racionalno, procijenio da bi ekipe koje trenira mogle postići veliki uspjeh. Otišao je tek kada je morao otići, a morao je otići samo zato što je pošten čovjek. U Austriji već stotinu godina trenira isti klub, iako bi ga selidba učinila većim i boljim. Njemu se, međutim, ne da.
Osim je racionalno procijenio da nema fudbala bez nekakve zajedničke lige u kojoj bi opet ‘Hajduk’ igrao protiv ‘Partizana’. Onda su ga napali da priča gluposti, a što je najgore, bili su u pravu. U vremenima koja su uslijedila nakon naših vremena, racionalni ljudi često ispadaju glupani.
Ako bi povijest slijedila metafizičku logiku, a to se, nažalost, nikada ne događa, Ivica Osim bi trebao završiti svoju karijeru kao sedamdesetogodišnji trener ‘Pofalićkog’ ili ‘Vratnika’: već vidimo kako se plasirao u polufinale Kupa pobjednika kupova i kako je u osamdeset devetoj minuti njegov tim primio gol nakon kojeg se sve srušilo. Uslijedio bi televizijski kadar koji bi još jednom objasnio sve. Osim je veliki vođa slabih i nemoćnih vojski; čovjek loše karme i slabog horoskopa; kad bi se našao pred pobjedom raspadale su se države.
Mrzovoljno lice odavalo je samo jednu želju: da ga ostave na miru.
piše: Miljenko Jergović, 16. februar 1998. godine