piše: Nermin Čengić
Krivili smo površnost, za primjer uzimajući plitkost sapunica koje izvrnuše i prilagodiše karakter većine, podložnih ljudi koji se krenuše ponašati, pričati i umirati kao sapunjavi cjelovečernji likovi. Sapunice su bile tek jedan od pripremnih stadija u tom beznadnom procesu, priprema za sveprihvaćenu kontra-evoluciju, u kojoj je i osmjeh postao namješten, uljudnost ušminkana, rečenice bez razloga i smisla.
Karakterne različitosti su sve nejasnije, istu laž dajemo i gutamo. Ne susrećemo se, ne razgovaramo već razmjenjujemo elektronske poruke koje i ne čitamo, a ako kad i pričamo onda ne razumijemo, ako i razumijemo onda ne čujemo, ako i čujemo onda ne vidimo. A teško je i vidjeti u sredini koja ne prepoznaje vapaj utrnute stvarnosti, sredini koja ne vjeruje svojim očima već tuđim, kojoj ne smeta smrad lopova u blistavom odjelu kojeg okiva u zlatne kraljevske ramove solidarnog veličanja.
Besmisleno ispuštamo razumom ucrtane vrijednosti da ispare i nikad se ne vrate. I suze su prestale da peku. Još malo, ako već nisu, prestati će i da teku. Dobre duhove držimo zaključane u prošlosti, ne puštamo ih u sadašnjost, a prestali da se nadamo bilo kakvoj normalnoj budućnosti. Trenutak nam nije jasan niti ga pokušavamo shvatiti. Određujemo se prema verzijama, sreću ne uzimamo za saputnicu. Tragamo za Ničim, gubeći Nešto. Konzumiramo nasilje u sva tri glavna obroka i za užinu pride. Osvježavamo se mržnjom prema prvom do sebe, a lančana (re)akcija je neminovna.
Djevojke su postale čudne ali ništa čudnije od dječaka. Dječaci su postali drugačiji ali ništa drugačiji od djevojaka. Evolucija portreta. Propadanje nutrine. Fasada je postala uzor. Struktura i održivost ne samo da nisu bitni već sve nedostižnije skupi za održavanje. Traži previše vremena, a vrijeme je novac. Najlakše se išarati bojama koje mogu kreirati masku otpornu na uticaj dvadesetčetirisatne torture svijeta kroz koji prolazimo što brže možemo, tražeći prvu priliku da se ubacimo među svoje zidove gdje smo sigurni. A tu smo sigurni tek do trenutka u kojem shvatamo da smo opljačkani do gole kože i da nam je uzeto ono najvrijednije. Sloboda.
Nedostatak osnovnog nam ne smeta jer da smeta pobunili bismo se. A ne bunimo se. Nema konkretnih radnji, konkretnog ustanka. Sve je pretvoreno u rijetke jednokratne predstave. Ustajemo i jasno manifestujemo svoje neslaganje nenadjebivim elektronskim mišljenjem. Režimo jedni na druge, a nikako ili strašno i suviše rijetko režimo na sebe. Potreseni smo i začuđeni kako to da nam se uskraćuju prava. Upravo tim čuđenjem, neprepoznavanjem dodatno diskriminiramo patnju koju smo odavno prestali uočavati, a ne namjeravamo je odstraniti.
Ne preporučuje se da “zaslužnima” dajemo primjerene nazive – idiot, kreten, budala, lopov, govnar, divljak, mamojeb. Nipošto opsovati kako to inače radimo u trenucima kad nam dođe do guše. Nije moralno lajati kad te dave? Nije politički korektno vrisnuti kad te zaboli? Vjerovatno još nije došlo do guše i ne boli dovoljno jako. Jer u zemlji kojoj se presuđuje za ugroženost manjine, većina se ne oglašava. Doduše, svi imamo svoje ultimativno mišljenje o konačnom rješenju fudbalskih problema.
Imamo i strastvenu želju, čak potrebu, za zvijezdama-vodiljama, karizmatičnim vođama. I koga odabiramo za vođe? Generalno nezainteresovane i uglavnom nesposobne da same sebe objasne u dvije rečenice. A očekujemo da nam riješe probleme bazne egzistencije. Možda ni to više ne očekujemo. Ne znamo ni šta hoćemo jer se ne čujemo, a nekad smo bili poznati po grlatosti. Gdje nam je nestao glas? Gdje smo nestali? Kuc, kuc, ima li koga iza dobro utvrđenih, višestrukim bravama zaključanih, blindiranih vrata koja su se koristila samo u trezorima sve dok ne skinusmo okove i izađosmo iz tih “mračnih vremena”?
Obično se preporučuje kako svako dobija po zasluzi. Ako uvažimo tu preporuku onda zaista dobijamo upravo ono što zaslužujemo. Međutim, to je davno prežvakana umjetnost postojanja koja više nikog ne interesuje. Baš kao što su nabrajanja vlastitih slabosti i kritikovanje, sve rjeđe samokritičnost, postali već dosadni i stariji od istorije. Ne pronalazimo ništa dovoljno interesantno da nadmaši samosažaljevanje s jedne strane dok fašizam ruje ostatke naših partenonskih temelja. Većina se odlučuje na sterilnu sredinu i više niko ne razmišlja o otvorenom konfrontiranju gluposti i mržnji. Utapamo se, uniformisani u Ništa.
Identitet tražimo u otcjepljenju, ograđivanju i jednoumlju. Mrzovoljni se budimo, mržnju tokom dana primamo i upijamo, a uveče padamo s nogu mrzeći sve, i sebe i druge. I nikako ne nalazimo vremena da se zapitamo, a kamoli da se mijenjamo. Nemamo vremena ni za šta. Nemamo volje ni da odemo do komšije i pružimo ruku. Prevaziđen je osjećaj druženja. U stalnom smo strahu šta bi komšija mogao pomisliti. Da smo ludi? Da ne pomisliti: “Šta mi dolazi, sigurno mu nešto treba, šta li je sad smislio da mi naudi?” Jedva se sjetimo i kurtoaznog pozdrava. Razgovori su nam šturi i bezbojni. Poziv u akciju skidanja zamrznutog Ničega sa svojih lica je stvar prošlosti. Bojimo se jedni drugih. “Možda je i on njihov, ne treba rizikovati.”, provoza nas neumitnost ugravirane misli. Spremno slušamo pokliče i pozive na uzajamnu smrt, a mislili smo da su ta vremena iza nas? Zar nismo skinuli te okove i popalili mrakove? Zar smo sad okovaniji i mračniji nego smo ikada bili?
Za početak bismo trebali shvatiti da se barem ne treba priklanjati već odbacivati sve što u svojoj prvoj rečenici veliča pa makar i pozitivno, jer ostatak takve poruke ne može obećavati zrelost već opčinjenost. Opčinjenost blokira razum, a blokada razuma nas vraća stvarnijem od stvarnog, ponovo blindiranom. A treba nam rekreacija. I tijela i duha. Break on through to the sunny side!