Kad je čovjeku svejedno onda provjerava čvrstoću plafonske grede o koju će okačiti uže. Srećom, preduboko u sebi osjećam da mi još uvijek nije svejedno, pa stoga i ove godine, o tom upečatljivom datumu, imam nešto reći.
piše: Nermin Čengić
Nadomak smo ovogodišnjeg 11. jula, dana kad svakom normalnom frcaju suze na oči, i stidi se što ga se zajedno sa svim u ponudi uopšte smatra ljudskim bićem. Sumiraju se postignuti rezultati proteklih sedamnaest godina, potrošenih na iluziju o ponovnom rađanju ljudskosti. Danas je 9. juli 2012. godine, a kroz moj grad je prošla kolona ostataka nečega što je nekad bilo živo, a sad se ne zna baš s potpunom sigurnošću ni je li ikad zaista bilo, postojalo, hodalo, i ako jeste je li vrijedno pomena. Licitiraju se zasluge, ubiru se poeni, na svakoj od strana, a strana je bezbroj. Svako iz toga izvlači neku korist, čak i jadnici koji pišu o tome, kritički i ozlojađeno, neke koristi od toga imaju, pa se i mene može opet naglo zavoljeti jer o ovome pišem, ili isto tako naglo zamrziti, jer koristim ‘još jedan način za ličnu promociju’, ponovo ističući kako sve što se dešava poslije 17 godina barem nije normalno. Čak i ako je već ukorijenjeno da pola BiH slavi Srebrenicu kao uspjeh, a pola proglašava dan žalosti. Ali mene baš briga, ja pisati moram, jer kad prestanem pisati onda će mi biti svejedno, a kad je čovjeku svejedno onda provjerava čvrstoću plafonske grede o koju će okačiti uže. Srećom, preduboko u sebi osjećam da mi još uvijek nije svejedno, pa stoga i ove godine, o tom upečatljivom datumu, imam nešto reći.
Da se ne bih ponavljao i pričao jedne te iste priče o tugama i žgaravicama, o pljačkama silnog novca namijenjenog postradalima u silnom Zlu Srebrenice; da ne bih i ovaj put navodio gluposti i besprizor upropašćavanja same manifestacije obilježavanja klanja ljudi u julskim danima 1995. godine, koje svake godine postaje sve bizarnije i odvratnije, uključujući i bezobrazno politikantsko nadjebavanje stranaka i govana na vlasti kome je važnija i čija je ta Srebrenica rekti; da ne bi povratio kompletan želudac sjećajući se prošlogodišnje gotovo vašarske atmosfere, sve sa roštiljima pored puta, naplaćivanja korištenja vode sa česme, trostruko skupljih cigareta i sličnih tržišnih zgoda i nezgoda, koje su uglavnom prešućene i gurnute u zaborav, ove godine ću samo o dva već vjerujem svima poznata slučaja iskorištavanja prilike i izrugivanja nečemu što bi trebalo biti Svetinja i Pouka. A svetinja i pouka bi trebali biti nevino pobijeni, i tu nema, ne bi smjelo biti, podjele na bilo šta osim na ljude i neljude, na Dobro i Zlo, na normalno i nenormalno. Međutim, jasno je i najvećim optimistima da jedino pomenute podjele nema na ovim prostorima, a sve ostale su prisutne, potvrđene i preporučene.
Prvi slučaj je ĐUBRE iz Sarajeva zvano Mensur Bektić. Govno je skontalo da iskoristi ‘srebrenički cvijet’, koji je prošle godine promovisan kao prepoznatljiv simbol boli i stradanja na području Srebrenice u julu 1995. godine, i brže-bolje je smislilo da u srebru iskuje više nego isti predmet koji će prodavati turistima i time otplaćivati porez na svoj jadni život na Zemlji. Javnost se malo čudila, malo zgrozila, sve to daleko manje nego je primjereno (sve manje svake godine). Jedno udruženje koje, valjda, polaže prava na taj cvijet je zavapilo o krađi, a ĐUBRE je saopštilo kako ne vidi ništa sporno jer ‘te žene vezu, a on pravi u srebru’. Nikom Bektić neće odgovarati, niti će kome pasti na pamet da ga kazni za ovaj zločin na zločinu, a njegove radnje na Baščaršiji i u BBI-ju će ostati netaknute. Ne treba sumnjati i da će mu porasti promet, kad rasproda cvijetnjak iskovan u srebru.
Drugi slučaj ĐUBRETA su: Boračke organizacije, Organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice i Crkvena opština srebrenička, koji pod krinkom ‘obilježavanja stradanja 69 srpskih civila i vojnika iz srebreničke opštine ubijenih na Petrovdan 1992. godine u selima Zalazje, Sase i Biljača’, odlučiše da organizuju tzv. kulturno-sportsku manifestaciju u Srebrenici, upravo u danima kada se stotine njihovih poklanih komšija ukopava u neposrednoj blizini, u Memorijalnom centru Potočari. Petrovdansko ‘veselje’, što će i biti prema najavama, tako će biti narušeno suzama cijelog, ili većine svijeta koji će i ovog 11. jula preuzimati televizijski signal iz Potočara.
Dovoljna su ova dva slučaja da precizno i nedvojbeno oslikaju u kojem se stadiju razvoja ovo društvo nalazi i kako razmišlja prosječna bezobzirna masa, koja ne vidi dalje od svog novčanika, odnosno kojoj se ne da iskobeljati iz vjekovnih plemenskih ralja što će ih na kraju i same progutati.
Svi mi ne zaslužujemo bolje, jer nismo u stanju da budemo bolji od onoga što nam se servira. Jer: vode nas govna, glasamo za govna, jedemo govna i govna jesmo. Svi do jednog. A to će potvrditi i buduće generacije koje će, kad se osvijeste, rumeni od stida skrivati sjećanje na svoje pretke, a ovaj dio historije koji im kreiramo će zaobilaziti. Potomci će s nevjericom iščitavati činjenice da je nekad u Sarajevu postojao i najnormalnije ‘među svijetom’ živio i radio Mensur Bektić i slični bektići, i da je, na tom brdovitom Balkanu, postojala i opstajala Grobnica Zdravog Razuma koja se zvala Republika Srpska.