Željko Bebek ili Pijevac sa kraljevskom krestom

zeljko bebek

Željka Bebeka, vjerojatno najvećeg pjevača rocka s ovih prostora, Veselko Tenžera karizmatična figura hrvatske kulturne scene opisat će prije tridesetak godina kao “bakalara za mikrofonom…s plućima atleta”; sam je Bebek vidio sebe kao “cvrčka što čitav život putuje i pjeva”, a ja sam ga oduvijek doživljavao kao našu sliku “mitološkoga pijetla”.

Premda, osim na pozornici, u životu nije pokazivao onu dozu upornosti, nametljivosti i agresije – što se sve pripisuje tom pernatom simbolu mnogih naroda i kultura – naizgled krhak, ali moćna kukurijeka, upravo kao i ta vjekovna metafora buđenja i budnosti, predvodio je zajedno s još jednim pijevcom (čiji smo glas mogli čuti uz njegov ili iza njegova, više kao prateću komandu), Bijelo dugme, jedno također do mita izdignuto ime. Zapravo kad malo bolje promislim, svih njih petero izgledali su mi kao ekipa nacifranih pijetlova! I baš kako to čine oni ranojutarnji kokoti s uspavanim bajkovitim pejzažem, tako su i oni nas, mlađe, prenuli iz letargije u koju smo tada valjda neprimjetno zapali. Naravno, rock ‘n’ roll – u glavama odraslih ultimativni sinonim za galamu – pokušavao je to i prije, ali je uspijevao uzbuditi javnost tek svojim nesretnim decibelima, jer su, zamislite, izigravali pravilnicima propisanu razinu buke! Dugmetovska buka, možda nije posvema zaslužila onaj epitet što ga je Neil Diamond, slavni melodramski singer-songwriter, podario “zvucima grada”, ipso facto i rock ‘n’ rollu, nazvavši ih beautiful noise (Belan i Đavoli ili rani Idoli, nazvali bi to “zvukom ulice”) – pogotovu ne u ušima naše današnje urbane elite – ali je baš ona poslala konačnu poruku o prevratu u doba kada, dakle, rock, kod nas, nakon pionirskih uzbuđenja, čak i u svojim posvećenim omladinskim debatnim i plesnim prostorima nije značio ništa više do pukog trošenja mladenačkih kalorija ili nevješta pretvaranja i samohvale o vlastitu poslanstvu.

Onda je taj pomalo stidljivi, a opet naglašeno kočoperni pijevac, živo iskočivši, zajedno sa svojom živopisnom družinom, iz već stoljećima kuhana bosanskoga lonca (na vatrama raznih kultura i vjera), primio neku vrst blagoslova da prenese poruke mladeži; baš poput onog pijevca iz legende o Muhamedu, koji je svojom krestom dotaknuo Drugo nebo, a Alah mu podario moć pijeva božanske melodije. Ne bi se moglo reći da je Bregovićeva glazba bila po volji božanske kantilene, a božanskog karaktera još manje – uostalom rock ‘n’ roll su tamo, u pradomovini, zvali i “devil's music” – ali da je Željko Bebek u sebi otkrio glas fascinantna, kozmički univerzalnoga koda, koji se prepoznavao gdjegod ga slušali na kugli zemaljskoj, vala jest! I to je bila dobitna kombinacija: vražja glazba, postala je obožavana kao da je zaista božja!

zeljko bebek

Tako sam pijevca, čiju smo, recimo, figuru osvijetljenu zrakama zore viđali kako se okreće na filmskim špicama ili na koricama pametnih knjiga, čuo i kao glasnika važnih životnih promjena što nam ih donosi glazba. Uostalom, kako je rekao Nietzsche “život bez glazbe, bio bi pogreška”, a Bebek, štoviše, nije bio samo njenim glasnikom, već i njezinim Glasom.

Rođen je u Sarajevu, 16. prosinca 1945. Kažu da još nerođeno dijete u utrobi muzikalne majke dobiva prvu poduku iz glazbe. Majka Katarina je pjevala. Otac je, ako ništa drugo imao zvonko ime – Zvonimir. Željko je tako odmalena pokazivao dar za glazbu. “Uvijek sam bio pametno dijete, tako kažu / prao zubiće, prije ručka rukice / za mamine goste učio pjesmice…”, pjevat će kasnije. Prvi bend u kojem se oglasio sa šesnaest godina Eho 61 – nosio je naziv po istoimenom klubu – bio je na porodičnom stablu sarajevskog rocka prabendom mnogih bendova, kolijevkom brojnih glazbenika: članova Indexa, Ambasadora, Pauka, Plavih dijamanata, Kodeksa ili jednoga Kornelija Kovača, na primjer. Kodeksi su bili sastav u kojem je postao neformalnim vođom, zajedno s gitaristom Edijem Bogeljićem. U Kodekse će dovesti mladog darovitog basista Beštija Gorana Bregovića, a vokal će dijeliti s još mlađom Ismetom Dervoz. Njihova talijanska avantura tijekom 1970. udružit će ih sa članovima Čičaka: Zoranom Redžićem i Milićem Vukašinovićem.

Prvo razilaženje s Bregovićem vratit će Željka Sarajevu, Bogeljiću i kratkotrajnoj obnovi Kodeksa. Kad se treći put budu okupili u proljeće 1978., za Bebekov izlet u solo vode s autorskim albumom “…skoro da smo isti” (njegovim jedinim ozbiljnijim profesionalnim promašajem), dogodit će se to na vrhuncu popularnosti Bijelog dugmeta, benda koji će se roditi 1. siječnja 1974. kao plod dvoipogodišnjega previranja i prokuhavanja u sastavu zvanom Jutro. Izašavši iz vojske početkom 1973., Bebek je u Jutru konačno pustio glas. “Kad bi’ bio bijelo dugme” “Patim evo deset dana”, “Hop cup”, prve Bregovićeve folklorom kolorirane poskočice, otkrile su Bebeku njegovu vlastitu fonogeničnost. Rođen u znaku strijelca, kao da je prirodno težio nebeskim visinama, još od Ankinih “Diane” i “You Are My Destiny”. Bregović će mu refrene pisati u pravim tenorskim lagama uporno iznad G4 i A4 s vrhovima na C5! Ali mi nismo to primjećivali, kao što se i ne primjećuje ništa što se doima prirodnim i jednostavnim. I premda mu glas svojom “promuklošću” sugerira suprotno, on je zaista pjevač atletskih sposobnosti. Više od tri sata nadjačavati grmljavinu rock benda može samo bogomdan, ali i utrenirani vokal čeličnih glasnica i pluća. Slično još jednom vokalnom gigantu, koji ga je na tren u Bijelom dugmetu i zamijenio – što spada u Ripleyevo “jeste li znali?” – Oliveru Dragojeviću. Željko je svoje glasnice impregnirao kombinacijom alkohola i duhana, a očvrsnuo na pozornici, čemu sve može zahvaliti za tu prepoznatljivu farbu, raspuklu po rubovima svoje tonalnosti. (Pjesmu “Mladosti, hvala ti za radosti”, skladao je Zrinko Tutić na stihove Marija Mihaljevića, alias Branimira Mursinija, kako bi je izvelo Bijelo dugme, aranžman je složio Goran Bregović, za festival “Pjesma mladosti 75”, održan u Skoplju. Pjesma je pobijedila, ali umjesto Bebeka, koji je “zaradio” upalu krajnika, s Dugmetom u pratnji, otpjevao ju je, na prijedlog skladatelja, Oliver Dragojević!).

bijelo dugme

Od pastirskog “Topa” i buntovne “Eto! Baš hoću!” preko grandioznih “Sanjao sam noćas da te nemam” / “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” do završnih “Ako možeš, zaboravi” i “Ne plači”, Željko je služio legendi koje je i sam postao nezaobilaznim dijelom i ključnim ornamentom. Je li napustio staro jato zato što je previše lebdio ili, baš, naprotiv, zato što je bio čvrsto prizemljen, tumačit će svatko kako mu drago: ovisno vidi li Bebeka kao nepopravljiva romantika kome su ljubavne pjesme i žene na prvom mjestu ili kao racionalnoga čovjeka kome je muzička skala samo put do slave i uspjeha. Moguće jedno ne isključuje drugo, ili, Bebek je sve to pomalo: i naivni romantik i racionalni skeptik.

No, svakako njega je tjerao neki vrag, pa su i “Jabuke i vino” (sa Zanom Nimani) i “Da zna zora” (s Halidom Bešlićem), “Laku noć svirači” “Žute ruže”, “I Bog je od nas digao ruke”, “Šta je meni ovo trebalo”, “Il’ se ženi il’ tamburu kupi”, “Sinoć sam pola kavane popio”, “Dabogda te voda odnijela”, “Čaša otrova”, “Odlazim”, sve do nove “Tajne veze” (s Jasnom Zlokić), albuma “Kad poljubac pomiješaš sa vinom”, uključujući “Gdje sam bio”, “Kaldrmu”, “Tango” (sa Severinom) i “Začarani krug” te posljednjeg studijskog iz 2017. “Ono nešto naše” (kada je s Oliverom otpjevao porinovsku “Ako voliš ovu ženu” i konačno dvostrukog “Live” iz 2019., neki od vrhunaca impozantne liste uspješnica naše popularne glazbe (iz suradnje sa pop sveznadarima Tutićem, Novkovićem, Rusom i Bratošem), kojima ćemo se vratiti na početak pjevačke sage što traje, diskografski, već četrdeset i šest godina.

bijelo dugme

Željka zaista vidim kao pijevca. Netko bi zlobno mogao reći “poput onoga na krovovima starih kuća koji se okreće kako vjetar puše”. Da, za budalu, mudar će po njemu saznati kakvo ga vrijeme očekuje! A ako je “lakše razumjeti jedan narod slušajući njegovu muziku, nego učeći njegov jezik”, kako španjolsko-američki filozof, esejist, pjesnik i pisac, poznat po svojim aforizmima (“tko ne pamti prošlost, osuđen je da je ponavlja”) George Santayana iliti Jorge Agustín Nicolás Ruiz de Santayana y Borrás tvrdi, onda je Bebek jedna od onih ličnosti u našoj popularnoj kulturi u čijoj se karijeri od samih početaka ogleda slika, ne jednoga, nego nekoliko naroda s ovih prostora.

Osim toga, pijevac je simbol muškosti i plodnosti (u rock ‘n’ rollu spomenut ću samo onaj Willie Dixon / Howlin’ Wolf / Sam Cooke / Rolling Stones blues: “Little Red Rooster”, kao slabo prikrivenu seksualnu aluziju), a Željka je Bebeka oduvijek pratio glas velikog muškardina.
“Kao momak, bio sam zaljubljive prirode. Sa dvadeset i devet godina prvi put sam se oženio i dobio kćerku Silviju. Osam godina poslije stupio sam ponovno u brak i rodila mi se Bjanka, a onda sam sreo ljubav s kojom je bilo moguće izgraditi harmoniju, a to je Ružica. Imamo sina Zvonimira i kćerku Katarinu…”, otkrit će nam i sam u jednom od nedavnih intervjuua.

bijelo dugme

Sada ga mnogi obasipaju komplimentima kao neuništiva djedicu popa i rocka, ali ja ga i dalje radije vidim kao paradigmu pjevačkoga poziva, kao onoga pijevca s kraljevskom krestom, koji se nekoć izdigao iznad vlastite glazbene i kulturne osrednjosti kako bi nas i danas svojim vitalitetom na to podsjećao.

piše: Siniša Škarica

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *