Ova knjiga ne čuva samo uspomene ona i upozorava, a iz nje se čuje vrisak čovječnosti.
Dijete iz opsade
Promocija knjige “Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi” održana je u utorak, 28. septembra 2010. godine, u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru. Knjiga, koju su zajednički priredili Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995, sadrži imena djece ubijene tokom četiri godine opsade Sarajeva, te fotografije i sve identifikovane podatke.
Na promociji ove knjige od izuzetne važnosti za daljnja istraživanja o opsadi Sarajeva, govorili su Gradimir Gojer, Bećir Macić, Ajša Pekez, akademik Vladimir Premec, prof. dr. Šaćir Filandra, prof. dr. Mirko Pejanović i Fikret Grabovica.
“Upravo ova djeca bi danas bila najljepši predio Sarajeva i BiH. Ubijena djeca djelo su planetarnog zločina, djelo koji su učinili neljudi. Ova knjiga ne čuva samo uspomene ona i upozorava, a iz nje se čuje vrisak čovječnosti.”, rekao je Gradimir Gojer.
Predstavnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Bećir Macić je govorio o periodu u kojem su ubijana djeca.
“Podaci u ovoj knjizi su samo jedan od segmenata zločina počinjenih u opkoljenom Sarajevu. Opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u historiji, što do sada nije istraženo, stvorila je specifične uvjete života budući da je oko 340.000 ljudi bilo pod stalnom artiljerijskom i snajperskom paljbom.”, rekao je Macić.
Predstavnica roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, Ajša Pekez smatra da je knjiga progovorila za sve nas.
“Moja djevojčica imala je samo 10 godina kada je poginula. Ne trebamo govoriti o broju ubijene djece, on se još utvrđuje, jer jedno ubijeno dijete je kao sva djeca svijeta.”, smatra majka ubijene djevojčice.
Jedan od promotora knjige, akademik Vladimir Premec je govorio o spomeniku koji je podignut ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995 godine, a na kojem otisci stopala u bakrenoj podlozi podsjećaju na dječiju igru.
“Ova djeca, kontradiktorno smislu igre, izgubila su svoj život igrajući se. Najefektnije bismo šutnjom, a ne govorima, mogli odati počast uspomenama, personalitetima, gradu i našem zajedničkom životu.”, preporučuje akademik Premec, podsjećajući na nekoliko ubijene djece čiji su roditelji dali izjave zapisane u ovoj knjizi. Prisjetio se i Kemala Karića koji je ranjen 30. maja 1992. godine u naselju Bare i kojem je kada je imao samo četiri mjeseca amputirana noga, a njegova majka je ubijena dok ga je nosila do skloništa. Prisjetio se i djece koja su prilikom transporta iz Doma za nezbrinutu djecu “Bjelave” stradala u autobusu.
Prof. dr. Šaćira Filandre smatra da su “pogledi ubijene djece s fotografija najdominantniji dio ove publikacije”.
“Oni kao da nas nešto pitanju. Dužni smo im objašnjenje za izgubljene snove, nedovršene mašte, prekinute priče, skrivene igračke, probušene fudbalske lopte. Ni ovaj put nećemo dobiti odgovor na pitanje ‘zašto su ubijana djeca?’. Ovaj zločin je djelo plana, strategije i jasne namjere da se sasvim određeni ljudi ubiju. Tu se nije radilo o nekom nacionalističkom ludilu nego o ideološkoj pretpostavci koja se realizirala zločinački.”, riječi su prof. dr. Filandre.
Prof. dr. Mirko Pejanović je podsjetio da je 90 posto ubijenih ljudi u Sarajevu ubijeno granatiranjem, a da su civili bili mete konstantne artiljerijske i snajperske paljbe.
“Pozivam Grad Sarajevo, koji je izdvojio značajan finansijska sredstva za ovo istraživanje, da pomogne i daljnjim istraživanjima o ovoj temi jer se priča o ubijenoj djeci i opsadi Sarajeva ne završava ovom publikacijom.”, napomenuo je prof. dr. Pejanović.
Promociju je zaključio Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva 1992-1995, riječima: “Ovakvi zločini ne smiju i neće nikada biti zaboravljeni.”