Raspadanje svega što se ovdje može zvati svenarodnim, od Dejtona naovamo prešlo je sve faze. Fino se već usmrdilo, da prostiš, ko da se sitno dijete pokakilo od one vitaminizirane hapice. I sad, eto, neka šačica ozlojađenih odlučila je da se uskočoperi, da zakukuriče na kraju(?) balade, da uradi nešto što prostom na pamet ne pada.
piše: Nermin Čengić
Prolazeći pored romantičnog transparenta koji nekome sugeriše stid, ne dade mi đavo mira, pa se zamislih, a koga stid, čiji stid i čemu se ta šaka jada nazovi građanskog žali? Kome već danima (posljedjih sedam do deset dana nešto aktivnije) protestuje? Ko su ti ljudi i koga pozivaju na stid? Jesu li s grane sišli ili su se tek doselili na ovo trokutasto područje i ovaj – pa recimo grad? Kad sam posljednji put provjeravao, a tome ima ne više od sat vremena, ova zemlja umalo država, ovaj skup ulica umalo grad, i dalje kao i prethodnih dvadesetak godina grca u besprizoru, svakodnevnim prijedlozima i nečinjenju. Zapjevala je demokratija noseći slobodu već oslobođenom. Onda je zagrmio rat oživljavajući mrtve, a žive rješavajući života. Sad se pjevuši tajkunska serenada, a najglasniji su oni bez sluha i prizora.
Raspadanje svega što se ovdje može zvati svenarodnim, od Dejtona naovamo prešlo je sve faze. Fino se već usmrdilo, da prostiš, ko da se sitno dijete pokakilo od one vitaminizirane hapice. I sad, eto, neka šačica ozlojađenih odlučila je da se uskočoperi, da zakukuriče na kraju(?) balade, da uradi nešto što prostom na pamet ne pada. Naime, pozdraviti je svakojake društvene aktivnosti, odakle god dolazile, koje barem daju privid kako se neko nečem pogrešnom protivi. Rekoh, odakle god dolazila, jer u ovom haosu koji se nama i oko nas dešava odavno nije jasno šta su bilo čiji stvarni ciljevi i namjere, ko koga plaća ili ne plaća, ko je tu dobrovoljno, a ko uzima dnevnicu. Al’ obzirom da je ovih dobrovoljnih najmanje, skoro nikako, dobro dođe bilo šta da se makar pred svijetom ubode i koja pobuna. Bar predizborna. Ma, kakvagod. Samo nek’ se pleše.
Idealiziranje pobune pred Zemaljskim u posljednjim trenucima nabacuje sjetan osmjeh na lice, ali koliko glup treba biti pa taj osmjeh predugo zadržati? Jer, šta hoće ti protivnici besmislu? kojima ne paše zatvaranja lijepe ali ruševne zgrade i degradiranje institucije od nacionalnog značaja. Nije li jasno da se ovdje na nacionalni značaj gleda isključivo kroz naočale plemena. Zbunjenost oko nacije i nacionalnosti je sveprisutna, pa nacionalnost biva prioritet. A nacija? Nacije nema i kako se čini neće je biti niti u skorom popisu stanovništva. Čiji nacionalni interes onda može biti taj Zemaljski muzej BiH? Da mu se trefilo da je bošnjački, srpski ili hrvatski, javnosti i vlastelinstvu bilo bi jasnije šta treba da se brani, šta da se spašava. Ovako, teško da je ikome jasno čemu to, taj Zemaljski, služi i kome. A uz to ne donosi prihode, ne puni budžet, naprotiv prazni ga. I to baš sad kad treba obnoviti reprezentativni auto-park.
Mante se ćorava posla i gledajte kako uhvatiti nekog šićara od cijele te priče. Neka ime ostane, da smo pred svijetom i dalje lijepo fasadirani, da ostavimo dojam ozbiljne zemlje, da prosipamo priču o postojanju države. Neka se zove Zemaljski, a ono muzej izbaciti, jer nekako odbija. Zemaljski je dovoljno.
Zatim, uhvatiti četku u ruke i malo omolovati, dati nešto drečaviju, atraktivniju nijansu koja poziva na ulazak, umjesto one frigidne piš-kaka farbe što ježi kožu i prepada mozak pozivajući ga na aktivnost koje se odavno odrekao.
Čak nije potrebno mijenjati nazive odjeljenja. Neka ostanu ista, samo u skladu s tim ubaciti proizvode koji bi se, po nešto povoljnijim cijenama, uz uvijek ljubazno osoblje koje će ponavljati mantru – mi smo tu zbog vas – (pro)davali privučenoj klijenteli. A klijentele ne bi manjkalo, jer ko bi odolio da ne svrati na:
– Odjeljenje za arheologiju moglo bi tušiti rakije, vina, sireve, zamrznutu hranu. Pokoja koska za supu ne bi bila viška, a ima li boljeg mjesta tj odjeljenja za suhomesnate proizvode od arheološkog? Nema!;
– Odjeljenje za etnologiju bi se lako dalo pretvoriti u prodavnicu ćilima, džempera, nakurnjaka, džezvi i fildžana. Pokoji saz, gusle, diple, možda na prilaz natakariti par ogipsanih lavova, labudova, slonova, tigrova, tu modernu prepoznatljivost koje se nijedan etnos ne stidi;
– na Odjeljenju za prirodne nauke ne bi trebalo da fali higijenskih i sanitarnih potrepština. Tu bi svoje mjesto našli ulošci, kaladonti, šaume i ostale ljeponosne traume, a neizostavno bi bilo montirati i red tariguza svih debljina i nježnosti, sredstva za probavu odvoda… Dekorisati predizbornim plakatima zarad poboljšanja stolice, a dodatno okačiti i plakate-pozivnice na raznolike koride, svenarodna vašarska okupljanja, religijske skupove (s apelom za mir) i vatromete od državnog značaja. Prirodno.
– Ostaje Biblioteka. Koliko god rogobatno zvuči taj naziv, ipak ne treba klonuti duhom. Sasvim je izvjesno da živimo u sve modernijem vremenu gdje tehnologija preuzima ulogu staromodnih knjižurina, pa bi se prostor odjeljenja mogao preurediti u multimedijalnu prodavnicu užasa koja bi 24 sata dnevno emitovala sapunice, jednu za drugom, bez prekida i davanja vremena posmatraču da udahne ni promil zračno-vazdušne have. Prostor između emitovanja epizoda (da se izbjegne razotkrivanje sličnosti ili identičnosti) dao bi se ispuniti pozivima na posjetu arheološkom odjeljenju i kupovini proizvoda iz ponude.
Ovakvim sasvim neznatnim (pre)uređenjem Zemaljski bi se konačno mogao samofinansirati, mi bismo i dalje imali krovnu instituciju zemaljskog nam identiteta. A sami sebe bismo prestali lagati jer bi nam se konačno isplatio taj silni prostor koji je do sad tek zjapio prazan. I grad i zemlja nanovo bi živnuli kad bi ga jednolični ali razdragani potrošaći rumenog lica konačno počeli ispunjavati.