Džamonja: Bezimeni užas ili Kad je počelo?

Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to “demokratija”, “dvadeset i prvi vijek”, ili “novi svjetski poredak”, najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.

Dario Dzamonja (Nina Hadzic)
Dario Dzamonja
Kad se moj, do tada, prilično bezbrižni život, pretvorio u moru i sveo na puko trajanje, egzistenciju beslovesne životinje ili, čak, biljke?

Da li je to bilo onog jutra kad je moja žena spakovala dvije torbe i odlučila da s našim djetetom napusti Sarajevo – dok se “ovo” ne smiri (kako je većina ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema ništa drugo do pijanih, razularenih pljačkaških bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u zadatak da nam svima “dohaka”)?

Na platou ispred najčuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od modrog stakla i čelika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima popularnih radio-komičara, a koji su sada ruina, kako u građevinskom smislu, tako i podsjećanje da smo nešto trebali čuvati “kao zjenicu oka”, simbol sloge Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala svjetina: sasvim mala djeca u naručjima majki, nesvjesna ničega što se oko njih zbiva, ali nekim neobjašnjivim čudom ipak upozorena da se nešto strašno sprema, s licima iskrivljenim od grčevitog plača; unezvijerene majke, koje ne znaju šta bi prije prihvatile – djecu ili kofere, očevi, koji se u ovakvim prilikama uvijek doimaju nespretno, a iz petnih žila se trude da ostave utisak ležernosti, “teritorijalci”, koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju naredbe, koje se gube u kakofoniji plača, vriske, besmislenih i bespotrebnih savjeta pri opraštanju.




Upozorenje da će konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je već rečeno da će u autobuse biti primljeni samo oni čija imena budu pročitana sa spiska, svako se želi prvi ubaciti u autobus, vrata su zakrčena i nema vremena za provjeravanja ličnih podataka. Kod jednog autobusa, kao vođu puta, prepoznajem prijatelja, M.T., doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho: “Pročitaj Dijana i Nevena Džamonja, molim te, pročitaj Dijana i Nevena Džamonja!” U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i moja žena i kćerka napokon uspiju da uđu u autobus i mogu da odahnem…

Ne samo što odlaze na sigurno, već što mislim da će nam “kratkotrajni” rastanak biti od koristi, pošto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izluđeni artiljerijskom paljbom, noćima provedenim u skloništu, iscrpljeni glađu i nespavanjem, smoreni neizvjesnošću, postali jedno drugom neprijatelji – da budem pošten, naš brak se već i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo uvučeni u jedno strašno zlo, mnogo veće i jače od nas samih, krivca tražili jedno u drugom.

Kraj je maja. Sad je na moru već lijepo vrijeme. Idućeg mjeseca će se Nevena već moći kupati. Ono para što su ponijele, moći će im biti mjesec-dva u našoj prikolici u Baškom Polju. Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj neće biti dosadno i oni će joj pomoći, ako zatreba, a ja ću doći kad se “ovo sranje završi”.

Da, baš sam tada tako razmišljao, ali zašto sam se onda tako grčevito prihvatio za željeznu ogradu obližnje škole i sa neartikulisanim riječima i plačem ispraćao autobus s mojom Dijanom i Nevenom?

ILI…
… je počelo ranije?

Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avionsku kartu do Beograda. JNA i “ko-zna-ko-još” su držali aerodrom, ali sam poznavao mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez većih problema.

Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda ću nazvati majku, koja već trideset godina živi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u životu) da učini nešto za mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod sebe. Ne može me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, “to” neće dugo trajati: vojska će pokokati one seljačine što pucaju po Sarajevu. Samo kad primi naredbu.

Pozvaću Dijanu da dođe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge, svog prijatelja, kod kojeg možemo biti dok ne odemo za Amsterdam. Rajku će biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj pretposljednjoj knjizi jednu priču posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i pročitati njegovu pjesmu kada je bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujući svojim poznanstvima u sarajevskom podzemlju, “spasio život” kad bi on nešto zasro u kafani?

U Beogradu, na aerodromu sam našao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz Sarajeva. Bane, kako već Beograđani znaju biti srdačni, mi je rekao da nema problema što mi je pasoš istekao, jer će me staviti na turistički, zajednički pasoš, da se on te subote ženi u Novom Sadu, pa ga neće biti na poslu, ali on će sve srediti unaprijed, a ja, ako budem imao vremena, da dođem na svadbu.

Taksijem (pun sam para ko šipak, jer sam nedavno od Udruženja književnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do srpskog Udruženja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko ima puno posla, ali će Ljilja, njegova žena, doći po mene…

Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, već je odslužio vojsku, a ja ga pamtim kao osnovca. Petar, mlađi, ima desetak godina i, za razliku od Vladimira, u čijem govoru se još uvijek prepoznaje “bosanština” ili, bolje rečeno, “sarajevština”, priča kao prava “beogradska maza”.

Pričam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se tračajući zajedničke prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo “ono” što se desilo u Sarajevu, ali mi to samo odgađamo trenutak kada će i ta “tema” morati biti načeta…

Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukčije?)
Dok mi sipa “vinjak”, Rajko pita:
“Neko mi je rekao da si dobio kćerku?”
“Ima dvije i po godine.”
“Kako se zove?”
“Nevena.”
Rajko, kao, prijekorno maše prstom:
“Vidi ti malog, lukavog šokca – dao srpsko ime kćerci.”
“Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li išta da nije srpsko? Dobila je ime po mom pokojnom stricu.”
Žalimo se na račun pripadnosti našim nacijama, kao i bezbroj puta do sada, ali tada će uslijediti pitanje, koje očekujem i kojeg se bojim: “Žta to rade Srbima po Sarajevu?”
Samo sliježem ramenima i iskapljujem “vinjak”:
“Ne radi im niko ništa. Jebeno im je, kao i svakom drugom.”
Rajkovi “čuveni” brkovi se kostriješe od iznenadne ljutine, a ja već osjećam da će ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.

Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju, jedinom “namještaju” koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje, telefona…
… pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:
“Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu”, zvuči potpuno suludo. (???!!!)
“Jok – ti si! Bezbeli da nisam upućen – ti, sa ‘Zelenog venca’, bolje znaš šta se dešava na Marindvoru nego ja…”
“Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne možeš da vidiš, da osjetiš…”
Pucam po šavovima:
“Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući, preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako.”

Rajko je, najednom, “umoran”, ide na spavanje…
I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po glavuši:
“Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Orač, naručimo “još po jednu”, sve će se objasniti, sve će leći na svoje mjesto – pa, zar nismo jarani?!”
Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa “ma, znali smo mi…”

* * *




Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje – ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.
“Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?”
“Nema više aviona za Sarajevo.”
Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.
Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže:
“Ljiljo, odvezi malog na terminal.”
Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi…

* * *

Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo.
Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom…

Taksista neće ništa da mi naplati “jer sam Bosanac”, a on jebe majku Slobi Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu. Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine “klekovače”; negdje je oko podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.
Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da:
“Sredi se, bre, Bosanac.”
“Odakle si ti?”, pitam ga.
“Iz Beograda. Zašto pitaš?”
“Nako.”
Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže:
“Bosanac, vreme nam je.”

Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz “jebaću im mamicu seljačku”, laknulo mi je kad sam došao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:
“Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?”
“Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga.”
Ništa nisam slagao.

Iz aviona, boinga 747, izvađena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.
Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže “zabavljen”, kad ti mozak puca od napora da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti od bola, a probija te hladan znoj.)

Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti… U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.

BI LI TO…

…onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hiljada ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam “poštu” našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila “Make love not war” i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli “oslobodioci”, pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu – pod izlikom da “spašavaju” robu od “ćetnika”, kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu “vlasti” nisam smio pretrčati tu “atletsku disciplinu”, nego zamračiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali “balijama”, jer je u njoj, navodno, bilo najviše “srpskih knjiga”, kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod…

… kada sam prvi put u životu osjetio Strah.

… ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neizvjesne sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i čini čovjeka samo nemoćnom životinjom kojoj je ostalo samo to da se nemoćno BOJI…

ILI…

…je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate “prvih demokratskih izbora” u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad “građanskim” i “liberalnim” strankama. Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili pobjedu “reformističke stranke”, za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.

Tješili smo se da su to tek prvi rezultati “s terena”, iz provincije, da će tek uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će “integracija”, napokon uzeti stvar u svoje ruke…

Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.

Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to – naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže “stadu”, da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.

U ime čega?

Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog?
Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to “demokratija”, “dvadeset i prvi vijek”, ili “novi svjetski poredak”, najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.

ILI…

…da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?

Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora – ZAŠTO? Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez “č”, “ć”, “š” i “ž”.

Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO – taj BEZIMENI UŽAS!

pričao: Dario Džamonja

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *