Džamonja: I bog stvori ženu

Kao što to obično biva u svim ‘muškim’ kafanama ovog svije­ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima…

Dario Džamonja

Bomba je, naginjući Sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći: ‘Da žena valja, i Bog bi je imao.’ Inače, bio je pun ‘mudrosti’ o ženama: ‘Jebi slugu da mu budeš rob’, ili: ‘Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili.’ Kao što to obično biva u svim ‘muškim’ kafanama ovog svije­ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima… I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog ‘iskustva’, ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa. A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki…

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogle­dom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo. Ali, čudni su putevi Gospodnji! Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio: ‘Bio sam s jednom trebom u Trpnju.’ Malo-pomalo, prestala je biti ‘treba’, pa je sve češće, u razgo­voru ona postojala ‘ona moja’, onda ‘ona moja Mirjana’, a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva ‘moja vjerenica’. Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se promjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava. Zajedljivci su ga izazivali: ‘Zašto je katkad ne dovedeš na piće? Prezrivo je odmahivao rukom: ‘Među vas pijance?’

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje – reklo bi se skoro nikako. Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zaje­bavao: ‘Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?’ Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage… U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo nje­govu majku kako se s punim cekerima vraća s pijace. Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam: ‘Bomba, kako ti je stara?’

‘Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan.’

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrc­varenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu. Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jed­nom komadu… Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio. Naletjeh na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno ‘samo na po jednu’, pristao. Sjedili smo ‘kod Matića’ na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica. Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene – opet ‘na samo jednu’. Pristao je: ‘Ma šta ima veze sad – svakako si me načeo.’

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka. Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

‘Može kurac! Da mi nije majke… Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?’ Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao: ‘Ti bar imaš majku’, a onda mi je palo na pamet: ‘Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?’

‘Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj – znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna – kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako…’, pokazao je na sliku moje djece na zidu.

‘Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam…’

A, onda je iz njega provalilo: ‘Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, isti­na je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio… Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu – bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio…’ Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: ‘Oh, Bože – jebem li te!’ I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao – Bog uzeo.

pričao: Dario Džamonja

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Dario Džamonja

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *