O, sumrak je. Umiru dani.
Dario Džamonja
Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem. Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune. Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do ‘Vječne vatre’: prvo pričešće ‘Kod Pere’; ‘Kvarner’ je logičan slijed, a ‘Kasina’ nastavak; ‘Istra’ se može zaobići samo u ludilu; ‘Božana’ i ‘Lovac’ se uzalud kriju u prolazu; ‘Korzo’ je oduvijek, sa svojim konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne nađeš nikoga od raje – uvijek se može popiti piće na crtu; u ‘Siranu’ ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na ‘doručak'…
Istim putem nazad kući – s izuzetkom svraćanja u ‘Parkušu’. Ali, ljeto – prokleto ljeto – ono malo raje što je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u ‘Istri’, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj ‘izum’?!), u ‘Kasini’, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s neviđenom efikasnošću, presavijenom ‘Politikom’ tamani muhe po stolovima, a u ‘Kvarneru’ nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani…
Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja – to je Hirošima i Nagasaki zajedno! Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla ‘novčana pošiljka’ iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena. Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom ‘nepoznat’, neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i ‘vidimo se kod Pere’. Pun sam k'o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke! S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u ‘Parkuši’ – k'o da me je sunce obasjalo – naletim na Gorana Bregovića. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: ‘Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?’ (U ime našeg ‘prijateljstva’ mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)
U ‘Siranu’ (moje li radosti!) – Pimpek. Pošto s njim nisam ‘prijatelj’ kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade: ‘Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata.’
‘Ma, daj, Darko, makar milju?’
Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim ‘plan’: da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije ‘niške morave’ bez filtera, litar ‘mastike’ (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun. To ‘nešto’ su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene ‘Ženevskom konvencijom’. Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kutiju ‘morave’ ili viršle? Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem. U ‘Gradini’, koja odnedavno radi kao ‘dragstor’, što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim…
Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjeseca) čitam Muzilovog ‘Čovjeka bez svojstava’ (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušam ‘ziku’ (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku – mastika čini svoje. Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše! Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mravinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću… Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom ‘krombi’ kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godinama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim… Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.
‘Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?’
‘Kako ne sjećam – još imam sliku gdje ja hranim golubove.’
‘Bože, kako si ti bio lijepo dijete!’
‘Još uvijek sam, tata. Ali, ti – ti, zašto si me ostavio?
Ne vidim mu lice, samo žar cigarete: ‘Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje…’
Prekidam ga: ‘A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja sam ostao sam!’
‘Nisi, Daco, sam – imaš mene.’
* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo ‘adresa’), ime oca (Vlatko), godina rođenja? Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže: ‘E, sine, sine – šta će ti otac reći kad te vidi takvog!’ Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u ‘špilhoznama’; tu pored fontane, s golubovima oko mene…
pričao: Dario Džamonja