Džamonja: Krštenje

Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je čovjek došao s gutom para, ne u džepu, nego džepovima, i rekao mi: ‘Daco, sad ćemo zvati dvije koke – mogu popiti i jesti hipten, a neće nam dati.’

Dario Džamonja

‘Ma, jebi se!’, kaže mi čovjek koji se našao uvrijeđenim (!?), pogođenim (?!), ugroženim (?!) mojim pisanjem istine.

Evo, jebem se! I to natenane. Vjerujte mi da u tome ne nalazim nikakva zadovoljstva – to je samo neprestani bol, trganje duše na komadiće, razdiranje mozga, čupanje živaca (iliti, nervnih ćelija, koje se, kao što je opštepoznato, ne obnavljaju), trošenje ovog već izrabljenog tijela…

Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je čovjek došao s gutom para, ne u džepu, nego džepovima, i rekao mi: ‘Daco, sad ćemo zvati dvije koke – mogu popiti i jesti hipten, a neće nam dati.’ Cure su bile mrak – ili sam ja bio mlad. Otišli smo, prvo, u ‘Kineski restoran’. Šta li smo jeli i pili, toga se ne sjećam, jer mi je samo jedno bilo na pameti… Potom u ‘Plavi klub’ u hotel ‘Evropi’, gdje je drndala ona uobičajena muzika, a čovjek je svako malo vadio ‘petake’ iz džepa, ne da naruči pjesmu, nego da malo ohanu, da ne sviraju više, da možemo ko ljudi porazgovarati…

Na ‘metli’ smo izašli odatle, a onda produžili do ‘Hamam bara’: nastupao je ‘čovjek guma iz Bugarske’, koji je od svog tijela pravio čudo, a ja sam se pitao (u sebi) može li ga sam sebi popušiti. Bila je i jedna poprilično ružna striptizeta, koja je fingirala koitus sa plišanim medom, a čovjek je rekao da ga cijela kafana, puna kamiondžija, pekara, šibicara i prevejanih švercera, čuje: ‘Jadni medo, jadni medo…’

Otišli smo taksijem na Mejtaš, cure su, zadivljujuće trijezno, izašle iz kola, a čovjek mi je nakon toga promrmljao: ‘Šta sam ti rekao! neće nam dati!’ Htio sam ga pitati kako to da će nam dati kad nismo ni tražili, ali sam rekao: ‘Pa, čovječe, zašto ih zoveš?’‘Nije ovo meni prvi put – hoću samo da vidim dokle njihov bezobrazluk traje.’

Zora je već bila granula, bife ‘Korzo’ nam je bila najbliža destinacija… Koliko se mogu sjetiti, Slavica, drusla i mlada i radodajka, nas je služila, pa čuvši našu noćašnju storiju, surovo komentarisala: ‘Vi, književnici, samo pričate, pričate…’

E, što sam ja sve ovo počeo pričati? Zato što sam se sjetio one stare, narodne: ‘Pošto bi se Marko poturčio? Ne bi nipošto, ali bi iz inata!’ Nisam Marko, nisam se poturčio iz inata, ali sam preko noći postao Atif… a, evo kako se to desilo: Čovjeku o kojem pričam su se svi oni silni ‘petaci’ istopili poput lanjskog snijega, pa smo jedno jutro sjedili u ‘kući zalazećeg sunca’, cijedili zadnju gajbu piva, zajebavali Branka Čučka (‘prinovu’ u naš bermudski trougao), mamurnog k'o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani ‘maksi’ kaput, ispod njega čizme, oko kragne svezali šal i pravili se da pričamo s tom ‘osobom’. Čučak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, došao sebi.

Pive su brzo planule, pa me je čovjek pitao imamo li dovoljno para za voznu kartu do Mostara, gdje njega čeka nekakav honorar iz pozorišta. Nisam imao banke, ali sam otišao kod svog djeda (po rođenju Mostarca) i ‘posudio’ pare.

Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je čovjek s kojim sam putovao tumarao ‘hodnicima’ i na sav glas vikao: ‘Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?’ Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog pozorišta (od kojeg je čovjek o kojem pričam trebao naplatiti honorar), pa sam se ja predstavio, kao što bog kaže, punim imenom i prezimenom…

Čovjek je još uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otišao da nađem ‘stjuarda’. Bio je u zadnjem vagonu, p'jan k'o mejt, a na moje pitanje ‘ima li šta od pića’, odgovorio mi: ‘Imam samo litar loze, a nju čuvam za sebe’. Vratim se u kupe, a čovjek me predstavi kao Atifa, svog brata. Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda čovjek ‘objasnio’ da smo mi od dva oca i jedne matere.

Sjedimo u ‘Liri’, u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a čovjek skuži drota u ćošku, i to s ženskom: ‘Pošaljite piće za onaj sto’, kaže on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo taman para za cigara. ‘Ništa ne brini, sve je pod kontrolom.’ Ne prođe minut, a konobar se vraća i pita nas šta ćemo popiti od drota. ‘Daj nam dva kurvoazjea.’

U mostarskom pozorištu nas baš zagotive: soba na spratu, meze, piće, lova, ali ja se budim k'o kreten rano, silazim u bife – nigdje žive duše. Poručio kafu, a konobarica viče: ‘Atife, hoćeš li kiselu uz kafu?’ Ja se ne trzam – znam da nisam Atif, a opet mi nešto šuhveli, jer sam jedini gost… ‘Može’, kažem i dodam, ‘i lozu’. Prinosi ona sve to i kaže: ‘Joj, jest Vam se brat sinoć napio!’ Uto će i on! ‘Pa, bolan, čovječe, što me proglasi bratom?’‘Jesi ti glup! Pa, pička ti materina, skontaj malo – meni trideset godina, tebi petnaest. Šta će Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri!’

Otada to ime nosim s ponosom.

P.S. Mada i dalje sam sebe jebem.

pričao: Dario Džamonja

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Jedan odgovor na “Džamonja: Krštenje”

  1. Ja nesto nevolim ovaj stil. Kod njega stalno j..b ovo, ono, sebe ne cini pricu bas interesantnom. On kao da otprilike zna da pripovjeda ali taj ulicni stil bas i nije neka literatura.
    Prije su nas ruzili sto citamo sund romane a danas ih popularisemo.
    A cijela prica oko: “mislice da smo pederi” – ha.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *