U ime antifašističkih nas iz gotovo nepostojeće, nevažne, ignorisane, minimizirane rupe iz koje se stidljivo javljamo po ‘internetima’, podržavani ili osporavani, u zavisnosti sa koliko jeda i (ne)kulture vrištimo o nepobitnom postojanju i nemilosrdnom najnovijem jačanju uticaja fašizma i Zla.
Holokaust – od ljudi ljudima
Javljam se po ko zna koji put na istu temu, kako bi ispraznio nakupljeni bijes, koji samo što ispraznim ponovo se počne nakupljati jer se jednostavno NIŠTA NE RJEŠAVA. Za (n)ovo ponavljanje ‘gluhima, slijepima i nijemima’ konstantno aktuelne teme fašizma, povod je konstantan – nasilna i uvijek bezrazložna smrt, što su i najbitniji ciljevi neminovnih rezultata. 27. januar se, ako nista znali, obilježava kao ‘Međunarodni dan sjećanja na holokaust’.
HOLOKAUST vam je ono kad se u čovjeku probudi ludilo pa misli da je bolji, veći, jači, primarniji od nekog drugog također čovjeka, pa se u naletu tog ludila zarazi još tih ljudi koji u cilju dokazivanja svoje supremacije pobiju neke druge ljude. Ubijanje obično bude širih razmjera. To se dešavalo i još uvijek se dešava ljudskom rodu.
I dok se nekad holokaust mogao desiti, a da se za to, u nevjerici, sazna tek po sabiranju žrtava, danas imamo direktne prenose ‘dešavanja’ na koja se, i pored davno datog obećanja da se ‘nikad nikom neće ponoviti’, ne reaguje, niti se adekvatno kažnjava/ju ‘izvođač/i radova’, zbog čega se valjda sve konstantno i ponavlja. Ako već ne vidite šta vam se dešava u vlastitom dvorištu, svu relevantnu (i nerelevantnu) statistiku možete potražiti jednostavnim guglanjem, pa vas neću zamarati istom, jer valjda vam je jasno, ako išta pod nebom pratite, da su te statistike poražavajuće.
Dvadeset sedmi januar je Međunarodni dan sjećanja na holokaust, ali kome to pričati više nije jasno, pa tako ne znam ni je li koga od vas stid sebe i vrste kojoj pripadate jer se nemate čime dičiti u vremenu kada SUTRA i dalje PRIPADA NJIMA. Oni su ZLO i prisutniji su nego ikad. Mi smo niko, mi šutimo i puštamo ih da haraju.
Sjetimo se scene iz filma ‘Cabaret’, koja svojom autentičnošću i sličnošću sa aktuelnim stanjem – od nevinosti do ujedinjenog urlika – jasnije i od samog prikaza leševa, krvi i smrti pruža dokaz kako ni dan danas nije poražena ideja fašizma. Naprotiv. Sve je jača.
The sun on the meadow is summery warm.
The stag in the forest runs free
but gathered together to greet the storm –
tomorrow belongs to me.
The branch on the linden is leafy and green.
The Rhine gives its gold to the sea
but somewhere a glory awaits unseen –
tomorrow belongs to me.
The babe in his cradle is closing his eyes.
The blossom embraces the bee
but soon says the whisper – arise, arise!
Tomorrow belongs to me!
Oh, Fatherland, Fatherland, show us the sign.
Your children have waited to see.
The morning will come when the world is mine.
Tomorrow belongs to me!
SUTRA PRIPADA NJIMA jeste činjenica jednako kako i DANAS PRIPADA NJIMA, obzirom da u današnjem društvu javno, bez sramote i skrivanja, djeluje više onih kojima se ovaj datum može čestitati nego onih koje je stid da se nešto poput holokausta ikada desilo. 27. januar je dan kada su 1945. godine Savezničke snage otvorile kapije nacističkog logora smrti. Nevjerovatno ali istinito je da se pedeset godina poslije AUŠVICA desila OMARSKA, MANJAČA, KERATERM… – ko je spomenuo Srebrenicu? – a da duh gore pomenutih ‘izvođača radova’ i dalje izvire iz vladajućih oligarhija širom svijeta, pa zašto bi u Bosni i Hercegovini bilo drugačije?
Ali, kome se sve ovo još može ispričati, a da razumije smisao priče? Kome u Bosni i Hercegovini, gdje nadležni fašizam odobravaju, dozvoljavaju, često im je sasvim poželjno? Da ga zabrane onda bi zabranili i popriličan broj sebe. Nemaju vremena zabraniti ni segragaciju djece u školama – poznata priča o kruškama i jabukama – a kamoli sasjeći zvijer poput fašizma. Je li vam uopšte jasno da šutnjom, nezainteresovanošću, skretanjem pogleda i sami priznajete da vam se ideja fašističkog ludila sviđa? Pa, je li vam 27. januar, dan za čestitanje ili za tugu? Ne znate ili se (opet) čudite mom pitanju?
piše: Nermin Čengić, 2013.
pitanje uz Vaš naslov: ”
kome je sreća?”