Categories
Izdvojeno

Karim se pretvorio u jedno ime tuge

On i sad stoji kraj svoje velike police, gega se u nelagodi, a lice mu se razvuče u osmijeh dječaka, koji ne zaboravljam ni nakon što zaboravim boju njegovoga glasa, i nakon što se, puno kasnije, Karim pretvori u jedno ime tuge.

Karim Zaimović (1971-1995)
Karim Zaimović (1971-1995)

Ljeto je devedeset druge, sjedim na sećiji, u stanu Karimove nene, u njegovoj sobi, i gledam u zid. Ispod visokoga austrougarskog stropa, sve do poda, od početka do kraja zida, prostire se polica za knjige. Ako se sad dobro zagledam, vidjet ću da je u njoj osam ili deset redova, uglavnom velikih formata. U tim redovima poslagani strip albumi na više europskih strip jezika, objavljeni u zemljama koje su nam ovoga trenutka, ljeta devedeset druge, daleko, dalje nego što su ikada bile. Svaki od tih osam ili deset redova uredan je i sistematiziran na neki meni teško shvatljiv način. Trebale bi mi godine, možda i cijeli život, za koji ne znamo ni koliko će još trajati, da svoje knjige, albume, enciklopedije poslažem na tako smislen i razložan način. Karim stoji uz svoju policu, kao da je kustos u muzeju svoga života.




Desetak minuta kasnije Karimova nena mi donosi kafu i Lero sok za razmućivanje. On ništa ne pije. Nagluh je na jedno uho, stalno mu u njemu zuji. Posljedica služenja JNA. U nekoj drugoj zemlji dobio bi strašnu odštetu, govorim mu, a ljeto je devedeset druge, i negdje daleko od nas, ili već sasvim blizu, ne mogu se uživiti pa da otkrijem, padaju mine i protuavionske granate. I sasvim je tiho u tom svijetu stripova, poredanih u osam ili deset redova, ispod visokih austrougarskih stropova.

Taj uredni zid obložen knjigama sa slikama, slika je Karimove svijesti. To je unutrašnjost njegove glave, i ja u nju još uvijek zurim. Osim toga, taj zid njegova je domovina, za koju je spreman boriti se do kraja. Ne očekujte od tog čovjeka da ostavi svoje stripove.

On i sad stoji kraj svoje velike police, gega se u nelagodi, a lice mu se razvuče u osmijeh dječaka, koji ne zaboravljam ni nakon što zaboravim boju njegovoga glasa, i nakon što se, puno kasnije, Karim pretvori u jedno ime tuge.




Nešto kasnije iste te godine, ili je to možda bilo i ranije, sad više nije ni važno, vozimo se liftom i gledamo izložbu Andrejevih fotografija. Lift je spor ako čovjek ne gleda ništa nego se samo vozi od prizemlja prema vrhu i obrnuto, ali je jako brz, brži od svjetla koje obasjava ta lijepa lica jučerašnjega svijeta, ako gledaš fotografije izlijepljene po međukatovima.

Vozimo se tako po peti i šesti put, i vazda nam bježe detalji. Vidimo samo konture, vidimo skice i obrise, ali ništa više. To nas nervira pa se smijemo. Dva mlada muškarca smiju se zajedno u liftu. Slika iz Sarajeva po kojemu padaju granate, i uskoro više neće biti ni struje, bez koje nije moguća ova Andrejeva izložba. Čudniju nismo vidjeli u cijelom životu, premda ne znamo koliko će još život trajati i što ćemo još u životu gledati.

Ljeto je nula šeste, i Andrej mi govori da neke od onih fotografija još uvijek stoje po međukatovima. Neću provjeravati, jer sam ne ulazim u taj lift. U godinama sam kada nije pristojno voziti se liftovima po zgradama u kojima nemaš nikoga svog. A nema ni novih izložbi.

Kažem ti, dragi, da je golema moja samoća u tom liftu. Toliko je golema da se neću voziti njime. Mi starimo, dragi naš, a ti si gore vječno mlad, kao strip junak, kao Aster Blistok s tvoje uredne police…

piše: Miljenko Jergović, 2006

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *