Categories
Izdvojeno

Lazar Drljača

…vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji.

Lazar Drljača (1882 - 1970)
Lazar Drljača (1882 – 1970)

Da je živ, ove bi jeseni slikar Lazar Drljača slavio sto trideseti rođendan. A pravo govoreći, i mogao bi biti živ kako je živio. Mogao bi biti živ, da 14. srpnja 1970. u sarajevskom Oslobođenju nije objavljena vijest da je jučer umro. Bio je čudak i pustinjak, živio je daleko od svijeta, s malo kim se družio, iako je, kažu, znao sve žive jezike. Jednom su mu, krajem šezdesetih, na cesti, negdje uz Ivan sedlo, stali autom neki stranci, da ga povezu komad puta. Bilo je ljeto, upekao zvizdan, a on onako kosmat i bradat, u kaputu. Tek kad im je sjeo u auto, muž i žena, inače Švicarci, shvatili kakvoga su ljudskog stvora k sebi pripustili. Lazar nije riječi progovarao, ali bit će da je pomalo vonjao na divljinu i na zdrav život, pa je u jednom trenutku žena na njemačkome krenula da prigovara mužu što je stao tom luđaku u zimskome kaputu. Na to joj je Lazar vrlo ljubazno, na dobrom njemačkom, naučenom na bečkim studijima, odvratio da nije lud, nego boluje od kostobolje. Ona je zašutila, ali je nakon nekog vremena, sada na francuskom, primijetila da je čovjek kojeg su povezli klošar. Lazar je nešto nervoznije na elegantnome francuskom odgovorio da nije ni klošar, iako je spavao ispod pariških mostova, ali samo zato što je daleko stanovao, a volio je slikati jutra na Seni. Nakon nekog vremena, javio se i muž, na talijanskom, da primijeti kako ovaj klošar tvrdi da je slikar, a sigurno nikada nije čuo za Modiglianija. “Ne samo da sam ga znao, nego sam mu novac posuđivao i s njim nakon pijanki mahmurao!”, dreknuo je Lazar Drljača na talijanskom i zahtijevao da ga odmah puste van iz auta, jer s budalama ne želi imati posla.




Eto, to je jedna od tipičnih anegdota o hudom slikaru Lazaru Drljači, koja vjerojatno i nije istinita, a smišljena je po tipskoj bosanskoj kajdi. U svijetu bez historijskog i kulturnog pamćenja, u anegdotama i legendama biva sačuvano sve što je tom svijetu vrijedno. Ali je bez ikakvog značaja imaju li takve legende ikakve podloge u stvarnosti. Konačno, ukoliko životopis Isusa Krista može biti zasnivan na evanđeljima, zašto ne bi i životi svih drugih, važnih i nevažnih ljudi mogli biti zapisani po slobodnim, fascinacijom ispunjenim, svjedočanstvima suvremenika? A Lazar Drljača je fascinirao one koji će ga pamtiti.

Rođen je u nekom selu kod Bosanske Krupe, u porodici siromašnih seljaka, koji su ga, međutim, smogli poslati u Sarajevo, na školovanje. Takvo je bilo i vrijeme, habsburške vlasti puno su ulagale u opismenjavanje Bosanaca, pa je tako i Lazar u Sarajevu završio bravarski zanat. Ali umjesto da se vrati kući, kao dvadesetčetverogodišnjak odlazi u Beč da polaže ispit na bečkoj likovnoj akademiji. Godina je bila 1906, taman je Bosna i Hercegovina bila anektirana, vrijeme kada su dobrotom okupatora započinjale prve velike likovne karijere hrvatskih, bosanskih i srpskih modernih slikara. Drljača se pokazao vrlo marljivim, posvršavao je škole, radio sve što se od njega očekivalo, ali građanske stabilnosti i sustavnosti u njega nije bilo. Odlazi u Rim, pa u Pariz, pa opet u Italiju, živi nesređenim životom, istražuje, čita, uči, i jednu za drugom odbacuje sve intelektualne mode, ali i svaki građanski obzir.

Kada gledamo rijetke njegove sačuvane slike iz toga doba, učini nam se da je Lazarev talent bio neusporediv među svim drugim našim slikarskim talentima toga doba. U svemu što je radio, i kako god bi radio, Drljača je djelovao sigurno i dovršeno. Jednako u fovističkoj i u ekspresionističkoj fazi, kao i u vrijeme kada je iz čista mira počeo slikati starinske bosanske vedute, nevjerojatno precizne akvarele, u kojima ne samo da je prenosio karakteristične pejzaže, nego je na izvanredan način bilježio žanr scene iz svakodnevnog života. Kako god radio i što god radio, Lazar Drljača bio je gotov slikar, i to gotov veliki slikar, ali jedno nije mogao, a ni želio: ući u rutinu, istrajati u jednoj misli i jednom osjećaju, nego je stalno rušio ono što bi stvorio. U socijalnom smislu, dakle, u kontekstu povijesti umjetnosti i nacionalnog slikarstva, Drljača se nije mogao ostvariti. Ali to ga je, paradoksalno, činilo i većim umjetnikom nego što je bio. Jednom je rekao da je slikarstvo njegov život i da voli slikati, ali izlaže samo da bi imao od čega da živi. Uskoro je i od toga odustao.

Početkom tridesetih Lazar se osamio. Živio je negdje iznad Boračkoga jezera, rijetko je silazio u Konjic, s malo kim se družio. Slikao je za sebe, nije izlagao, niti je kome slike pokazivao. Prehranjivao se od sječe drva i košnje. Tokom rata, četnici su mu spalili kolibu, i u njoj sve slike. Sljedeći put dom mu je gorio 1946, opet s onim što je u međuvremenu naslikao. O Drljačinom slikarstvu, naročito iz tog najplodnijeg životnog i umjetničkog perioda, zapravo se ništa ne zna. Vatra je obavila zadaću i likovne kritike i povijesti umjetnosti.

Jednom ga je, za vrijeme rata, temeljito pokrala neka oružana banda. Odnijeli su mu i slike, ali ostala su dva nedovršena platna na štafelajima. Drljača je s platna sastrugao svu boju i sašio si odijelo.




Lazar Drljača vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji. Bila mu je želja da mu kao nadgrobnik postave stećak. Tako je na kraju i učinjeno.

Lazar leži pod stećkom, za sobom ostavivši malo slika iz različitih životnih razdoblja, različitih i po doživljaju umjetnosti i estetskom svjetonazoru, i bezbroj anegdota, legendi, čaršijskih i narodskih glasina, koje se množe kako prolazi vrijeme od njegove smrti. Lazar se na kraju i sam pretvorio u glasinu: veliki slikar zemlje koje nema, u vjeri i narodu kojeg nema. Umjetnik kojeg nema, jer mu publika nikada nije bila potrebna. Savršen umjetnik.

piše: Miljenko Jergović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *