Ova dva faktografska podatka izuzetno su važna jer predstavljaju dvije paralele koje Camusov tekst dijalektički povezuju sa prostorom, vremenom i okolnostima koje mi živimo i u okviru kojih postavljamo ovaj tekst.
Drugi svjetski rat je, kako se kasnije pokazalo kroz filter objektivnog historijskog rakursa, bio prije svega poprište ideoloških sučeljavanja, a okosnicu ovog sukoba činile su različito interesno supostavljena stremljena ka slobodi, logici, moralnom konceptu, ideji, vjeri. Svjetski ustanak protiv diktature, koji je kasnije i sam iznjedrio novu diktaturu više je nego vjerovatno bio motiv i Camusu da napiše ovaj dramski tekst oslanjajući se na historijski primijer diktatora Caligule koji je u početku svoje vladavine bio poštovan i cijenjen kako što se danas cijene i poštuju još samo “starovi” crvenog tepiha (kojim je prvi put u mitološkoj historiji prošetao Agamemnon, prije nego što će biti ubijen, u kadi).
Caligula, Hitler, Lenjin – diktatori su koji vladavinu počinju živom idejom o mjeri svih stvari, ljudi ubijeđeni da posjeduju tajnu formulu za Kamen mudraca, skončavaju kao tvorci koje ubijaju njihove kreacije.
Međutim, Camusa nije interesovao diktator – njega je interesovao čovjek; i ljudi, individua naspram mase, logika naspram kodeksa, istina naspram laži, smrt naspram života, ljubav koja je postala sinonimom za apsurd i vrijeme koje guta sve vrijednosti, emocije i istine pred sobom. O ovome nam progovara dvadesetpetogodišnji pisac koji piše u periodu svjetske krize vrijednosti, eksplozije besmisla nakon čega slijedi krvavo traganje za ponovnim smislom. Šta rade naši dvadesetpetogodišnjaci? Danas kada živimo diktaturu besmisla destruktivnijeg nego ikad, besmisla koji dezintegrira i sam apsurd, koji ne samo da predstavlja krizu svih ljudskih i duhovnih vrijednosti, već negira ljudskost do njene same srži i primorava nas da se vratimo animalnim obrascima ponašanja – zašto šutimo?
Camus daje sliku diktatora koji se bori za humane vrijednosti – nemoguće (“da ljudi ne umiru i da budu sretni”) nehumanim sredstvima, ili preciznije rečeno logikom, koja nije uvijek na strani čovjeka. Postavljajući ovaj dramski tekst, želimo Caligulinom logikom progovoriti o ovom besmislu i jadu u kojem živimo, kroz jeftinu zabavu – što je danas postala teatarska umjetnost – želimo vam predstaviti sliku naše ovovremene “vlastele”, “intelektualne elite”, “revolucionara”.
Sreća je da na sceni postoji Caligula koji će ih barem na kratko osvijestiti u njihovom vlastitom besmislu, mi nismo te sreće, jer u svakodnevnici čujem još samo vapaj za nekim koji će poput Caligule imati dovoljno čovjeka u sebi da stane pred sve zločince rata i zločince mira i kaže: “…znači da je sve oko mene laž, ja mogu učiniti da se živi u istini.”
piše: Aida Pilav
Albert Camus: Caligula
Režiser: Lajla Kaikčija
Dramaturg: Aida Pilav
Scenograf: Dragutin Broz
Kostimograf: Vanja Popović
Saradnik za scenski pokret: Sanja Burić
Asistent scenografa: Josip Lovrenović
Inspicijent: Mustafa Zrnić
Sufler: Esmeralda Abdijević
Igraju:
Ermin Bravo,
Amra Kapidžić,
Dragan Jovičić,
Miraj Grbić,
Emir Fejzić,
Rade Čolović,
Aldin Omerović,
Enes Salković,
Riad Ljutović.
Vrijeme: 21. decembar 2010 @ 19:30h
Mjesto: Narodno pozorište, Sarajevo
mapa područja
Pogledajte mapu