Nermin Čengić: Ništa protiv rušenja spomenika

Lično nemam ništa protiv tog čina i ne smatram ga skaradnim, ni nekulturnim, pa ni anti-civilizacijskim. Ne vidim ništa negativno u tome što je urađeno ovih dana u Lištici, tj. Širokom Brijegu, ukoliko iz ove akcije proiziđu pozitivne stvari…

Rušenje spomenika antifašističkoj borbi u Širokom Brijegu, 4. maja 2013
Rušenje spomenika antifašističkoj borbi u Širokom Brijegu, 4. maja 2013
piše: Nermin Čengić

Na ovim se prostorima svaki dan dešavaju serije ljubopitljivih stvari, pa čovjek ne može stići da obradi sve te podatke. Samo što se obrade jedni, sljedeći već pristižu na obradu. Tako, zamalo da smetnem s uma kako je u Širokom Brijegu neki dan tucan kamen. Široki voli Brijeg tradicionalno kamena tucati, a voli i samo tucanje (ponajviše sebe u mozak) pa se godinama kaniše da potucaju ono cvijeta u kamenu isklesanog za uspomenu na antifašističku borbu što porazi ustaše prije 68 godina. Cvijet kameni probadaše oči zamagljene prevarom, a kako je vlast, koju poznajemo, uvijek na službi potčinjenima, tako je konačno odlučila da nešto napravi po pitanju oftamološkog zdravlja svoje nejači. I dođe vrijeme za tu tešku rabotu, konačni boj sravnavanja kamene gromade spomeničkog karaktera, što bi podsjećanjem na napore normalnih da osujete zlo.

Kako se u Širokom, dakle Brijegu, već dugi niz godina normalnost skrila u dubine ispod istog onog (sad srušenog) kamena gdje je gurnuše da zajedno sa stotinu partizana počiva u miru i blagostanju crne zemlje, tako je bilo za očekivati da se ovaj netom izvedeni čin desi i puno ranije. No, tradicionalno slobodarski Brijeg Široki, odupiraše se neminovnosti koju bolest društva kad-tad ispolji. Ali više se nije imalo kud odupirati. Neminovnost rastućeg fašizma je jača. Došlo vrijeme da se sravnaju računi i da se konačno riješi taj gorući problem aktuelnog trenutka, koji traje već godinama u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu. Kako su svi ostali problemi riješeni, a do godinu će i izbori, vrijeme je bilo da vlast konačno pokaže namjeru, a zatim tu namjeru pretvori u djelo i kamenčugu usred Širokog ukloni Brijega, a na tom mjestu nešto korisno i normalno spravi. Kamen, poznato je, nikad koristan nije bio, a baš ni normalnost mu nije karakteristikom, pa što bi u Širokom bilo drugačije Brijegu.

I tako, navali se na kamen, borba je trajala dugo. Probalo se s jedne, pa se probalo s druge strane. Probalo se s lijeva, da bi ovi s desna došli na spektakularnu ideju opaljivanja po damaru s nadom da će ukopani kamen razbiti na milion dijelova. I puče se po damaru jednom, a kamen ni makac. Puče se još jednom, a od kamena otpade samo već rasklimani krnjatak. Zavriješe ovi s desna iz sve snage, a kamen, kad vidje da je to uprlo i ne popušta, te kako pametniji uvijek popušta, odluči da se raspukne na nekoliko desetina. Ovi s desna stadoše pa ne znaju kud bi. Da li da se raduju ili da tuguju, da li da nastave ili da opet podvrću rukave, pljunu u kvrgave sužanjske šake i otpreme još uvijek gromade daleko od očiju, da ih više ne bode. Pogledaše u nebo pitajući sve nadležne, od boga oca, preko duha svetoga, pa sve do sina božijega, zašto se ne desi obećano komadanje u milione djelića, zašto im na mjesto pomoći daje dodatnu kušnju da opet moraju gurati pod kamen šake podmazane znojem lica svog, zašto sunce, umjesto što i dalje ždije, malo ne obasja njihovoga kraja. Konkretnog odgovora ne bi, a sunce još jače priždi.

Unatoč svemu i svakakvom mišljenju, događaj rušenja u Širokom Brijegu je, po mom sudu, bila sjajna ideja, nešto slabija realizacija, dok bi se rezultate moglo i pohvaliti. Jer ako je cilj ove akcije da sunce konačno zasja u Širokom Brijegu, što se nekad po Lištici zvaše, unda nema akcije koja nije za pohvalu. Lično nemam ništa protiv tog čina i ne smatram ga skaradnim, ni nekulturnim, pa ni anti-civilizacijskim. Ne vidim ništa negativno u tome što je urađeno ovih dana u Lištici, tj. Širokom Brijegu, ukoliko iz ove akcije proiziđu pozitivne stvari:

1) Ako vlast i stanovništvo tradicionalno slobodarskog Širokog Brijega konačno odluči saprati sapunicu fašizma kojom ih pomaza Paveliću Ante, a ona se otad tako tvrdokorno priveza na njihove mozgove, da je, vidjesmo, i sam kamen prije popustio pod navalom gluposti, dok ona suvereno stoji i još jače čvrsne kako godine prolaze. Projekat sapiranja fašizma iz glava i čuvenja je više nego zahtjevan i nimalo lagan poput dokonog razbijanja antifašističkog spomenika u kamenu; preskup i za veće budžete od širokobriješkog; zahtjeva temeljnu verziju obrazovanja o pameti i smislu; nauk o pogubnosti klerofašitičkog sranja kojim se doji od rođenja; odricanje od upornog pravdanja fašizma u svrhu čuvanja bolje uspomene na svoje očeve i djedove nego su je očevi i djedovi zaslužili što se prije sedam decenija pokloniše Hitler Adolfu.

2) Ako se vlast i policija širokobriješke utvrde odluči na konačno i bezuslovno hvatanje, privođenje i nepuštanje ubice Vedrana Puljića, kako učiniše prije koju godinu, kad je mladić iz Sarajeva ubijen na Širokog ulicama, a pretpostavljenom ubici nakon privođenja zaboraviše zaključati vrata ispitne sobe, te ovaj iskoristi gužvu i nestade. U historiju gluposti će velikim slovima biti upisani njeni zaslužni predstavnici što su tih dana vrdali pameti i na posebno drzak način pokušali višestruko obmanuti javnost lažima i podmetanjima, ne prezajući da brutalno ubistvo podignu (ili spuste) na razinu međunacionalnog sukoba. Nevični većoj pameti od svoje nisu se baš snašli u višestrukosti iskaza što se po nekoliko puta znala mijenjati od jutra do sutra. Previše zgroženo i pozorno ih se slušalo, bez ikakve sumnje zaključivši da po ko zna koji put stupaju na strani zla.

3) Ako se odreknu (ne)svijesti palanke i odluče zaista postati urbana cjelina, sa svim prinadležnostima koje urbanost donosi, zanemarujući nagon za dokazivanjem nedokazivog, otvarajući put pameti, anulirajući presudan uticaj koji loša religijska dogma stvara u tim glavama već predugi niz godina. Uznošenjem razboristosti i pameti umjesto religijske prevare. Agitacijom civilizacijske istine umjesto usvajanja fašističke laži.

Eto, samo te tri tačke da se ispune i prvi sam, a siguran sam ne i jedini, koji nikad neće biti protiv rušenja bilo kakvih spomenika, makar bili umjetničkog karaktera i historijskog značaja. Kako bi takva metamorfoza ne samo u dotičnom nego i u svim širokim brijegovima ovih prostora, bez obzira na vjeru i naciju, značila i ozdravljenje mozga dunkve odbijanje rušenja bilo čega osim bespameti, a bespamet je jedino čime se vlast posljednjih par decenija ima ‘pohvaliti’, ne treba se zanositi da bi ijedna od tri ponuđene tačke u skorije vrijeme mogla biti ispunjena. Makar je svaka sasvim ozbiljno izrečena jer je nasušno potrebna za bilo kakav napredak, jasno je da neće biti ozbiljno shvaćene, a kamoli ispunjene, te da će sunce u Širokom Brijegu i svim širokim brijegovima ovih prostora umjesto života i napretka, tek kao i dosad nastaviti da ždije i da bije. A moglo bi bolje ako bi ona normalnost što se sakri pod spomenik, sad nakon njegovog uklanjanja ponovo izbila na površinu i saprala glupost. U nadi da se takvo što jednom ipak može desiti – Smrt fašizmu!

protest.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *